Sporna Dijaspora

Pishem ovaj blog da ostane zapis moj o meni a Meshi hvala na lijepim rijechima. peace.

03.08.2015.

A perfect Day (ili kako je chovjek hajvan)

Fali mi malo onaj privid anonimnosti na blogu. Pogledah juche A Perfect Day, glumi Fedja Stukan. Film bezze, al' mi drago bilo vidjeti Fedju na velikom platnu, right next to Tim Robbins and Benicio Del Toro. Poslije filma u kafanu pa neko reche "joj sutra na posao" i kao sjebada je to, svi mi ono "joooj, jes fakat..." Onda, malo i pod utiskom filma, sjetih se kako sam nekad u ratu mashtao da mi je da zhivim u normalnom gradu, da imam normalan posao i pristojno zaradjujem, da voda dobro teche kada otvorim chesmu i sve ono ostalo shto redovno zaboravljamo svake nedelje i mi i dalje mrzimo jebenu nedelju zbog ponedeljka. Koji je chovjek hajvan...

27.02.2015.

Imal' nas?

Petkom obichno ne podnosim ljude. OK, ovo mi nije bash trebalo... Petkom mi je u preduzechu casual day, daklem ne moramo se oblachiti u uobichajeno biznis izdanje. I tako zadnjih recimo deset godina, svaki petak je tako. Ovaj petak, dakle danas, je bilo prvi put da sam zaboravio da je casual day i ko levat dodjoh u preduzeche u odijelu i to govori samo jedno, a to je da sam overworked, da sam overstressed i da mi treba da konachno dobijem koje milionche na lotu pa da konachno mogu da se posvetim skupljanju salveta, dugim shetnjama po plazhi, chitanju ITD-a, sakupljanju postera, pravljenju Pinokija, uchenju Shpanskog, gledanju filmova duzhih od tri sata, gledanju filmova duzhih od dva sata, skidanju solazha (na gitari), hikovima ponedeljkom i ostalim bezveznim aktivnostima, you get my point...

Uglavnom, drago mi je shto se blogger ne gasi, neka me ovdje, a neka i vas, ako je josh iko ost'o.

07.05.2014.

Retrospektiva

Negdje krajem maja 1990-te godine u Sarajevu, samo nekih 300 metara od veleljepne gradske Vijechnice koju ce par godina poslije progutati plamen, sjedim na stolici pored sechije na kojoj lezhi moj tada vech teshko bolesni dedo, otac moje majke, moj idol, bar koliko mi i otac. On lezhi budan a ja mu naglas chitam naslove, a po potrebi i chlanke iz novina jer on od teshke bolesti vech nije u stanju to sam da radi.

To je chovjek koji je pamtio kako je austro-ugarska vojska harala po Sarajevu i kao djechak krao duhan i tabakere koje je vojska izbacivala na ulicu kroz prozore kucha imuchnijih Sarajlija. Dobro je on zapamtio i Ustashe i Domobrane u onom drugom ratu, a zapamtio je i Valtera i to uzhivo u onom Shibinom filmu kada Batu-Valtera ganjaju Shvabe kroz dedinu mahalu (Nadmlini), a on mrtav-hladan silazi niz kaldrmu sa francuzicom na glavi, u odijelu i cekerom u ruci i ide u pekaru po somune ne obaziruchi se na svu tu frku oko snimanja, glumce, uniforme i kamere... Ni svjestan tada nije bio da che ga kao sluchajnog statistu mozhda upratiti i milioni Kineza u kinima ("Kinezi u kinima" :) ) koji su zdushno navijali za Valtera i mrzili tu kapitalistichko-nacional-socijalistichku bagru.

I skeniram mu ja tako naslove u "Oslobodjenju" i prochitam neki o tek oformljenim nacionalnim strankama muslimanskog i srpskog frishko osvijeshtenog nacionalnog korpusa na shto se on zainteresuje i upita me da mu prochitam chitav chlanak. Sve shto je rekao kada sam zavrshio bilo je "neche to na dobro izachi" a ja evo i dan danas se pitam zashto ga nisam ozbiljno shvatio i vech tada razgulio iz tog pakla. Djeco, slushajte roditelje i starije!

27.11.2013.

Sitnice

Riječ na riječ

Jebe me da prostite ta crna podloga na nekim vašim blogovima pa ja onda iskopiram jedan takav novi post sa crne podloge pa ga strovalim u notepad pa čitam. Maloprije sam tako čitao Whokilledbamby pa kad sam završio čitanje njenog posta stisnuh ctrl+a (što highlight sve živo) pa počeh kucat ove svoje škrabotine (preko izbrisanih njenih) tako da sada u neku ruku dešava se "riječ na riječ" to jest moje riječi su sada on top of her words tako da u neku ruku možemo reći da nam se riječi, jelte, karaju :) Ko o čemu ja o karanju. Možda da namuntam sebe i ženu da se jednom prcnemo tek da prestanem zamišljati kako mi riječi digitalno bludniče po Net-u, bar na neko vrijeme do nove prilike.

Nova Godina

Između priča o zdravoj hrani, finansijama i obrazovanju sa jedne strane, te pjesme, bacanja cevapa na roštilj i lokanju sa druge strane, za Novu Godinu sam odabrao ovo drugo, tek da se zna kakav sam.

Koke

Obecavam nechu vishe o karanju, samo da kažem da su sa ljetom i toplim vremenom žene počele nositi laganiju odjeću i samim tim pokazivati gola ramena, noge, tabane (ovo je za one sa taban-fetišem) i ostalo. Toliko o seksu.

Novi Band

Pravimo žena i ja novi bend a bez da bježimo od trenutnog (benda). Možda da se ipak više karamo a manje sviramo (ne znam, razmisliću, pros and cons). Mi volimo naš trenutni bend najviše, ali smo odluchili da se malo kurvamo (muzički, izvinite na izrazu) pa što kaže Thom Yorke oko rada na Atoms for Peace: "Yes, I've been sleeping around, you can say that".
Za sada smo u bendu dva muška i tri žene. POred moje žene koja je jedna žena od te tri žene i koja pjeva, tu je i druga žena koja svira violinu i treća žena koja svira violončelo. Onaj drugi muškarac svira harmoniku, a ja kao prvi muškarac sviram ukulele (dlake od repa magarca razapete na dasci).

Laku noć i prijatno...

18.10.2013.

Mama, mama, dje mi je ono moje...

Kod mene u preduzeću kupuju najjeftiniju ness kafu koju kad sam prvi put probao mislio sam da je napravljena od blata. Međutim vremenom sam se navikao tako da mi je sad super ukusna. Koliki je insan hajvan; čini mi se kada bi mi neko stavio da prostite govno na sred sobe i držao ga tu 15-ak dana pa ga onda makao, ja bih sve garant govorio - đe mi je ono govno...

28.09.2013.

Prodje august, nabismo ga nogom

Poštovani čitaoci, dragi posjetioci...

Prvi put nakon duže vremena nisam zadovoljan svojim godišnjim odmorom. Sarajevo me pritiskalo svojom težinom, a bogami i Bangkok. Nakon prvog dana hodanja po Bangkoku poželio sam da više ne idem nigdje iz hotela i obližnjeg šoping centra. Ne toliko zbog mene, mogao bih ja svugdje i svašta, nego zbog žene mi i dijeta koji preferiraju svilu i kadifu u odnosu na ulice Bangkoka. A hotel je imao super otvoreni bazen na osmom spratu sa ležaljkama, suncobranima i dva jacuzzija (jedan vruć, drugi hladan) tako da mi vrludanje po vrelim ulicama grada baš i nije nedostajalo. A na svakom koraku te neki taksista presreće, munta, pa te još onda obični pješaci domoroci takođe ne ostavljaju na miru nego ti sve kao nešto hoće pomoći, a uglavnom te peglaju. A kad udješ u taksi onda se još moraš nadmudrivati sa taksistom da ti upali taksimetar. Jad i fukareština. A valjda sam im još posebno interesantan jerbo sam bijelac, ali avaj, bijelac sam koji ne voli ljude i samim tim ni direktnu komunikaciju sa njima, valjda zato volim blogovanje jer tako nadomjestim tu urodjenu ljudsku potrebu za komunikacijom. Od sada idem na odmore samo tamo gdje nema fukare i gdje te niko ne primjećuje.

A Sarajevo ko Sarajevo, sve znate. Ono što ne znate je da ja svaki svoj dolazak u Sarajevo prvo jedno sedam dana odbolujem. Isuviše su jake te emocije i sjećanja na prošlost i suočavanje sa sadašnjošću, nešto slično kao kad svoje dijete ne vidiš godinu dana, a ono izraslo, promijenilo se. Sarajevo se mijenja ali ne na bolje, a ljudi su malo je reći zajebani. Valjda su svi ti ratovi i kokuzluk ostavili traga na psihama i modifikovali DNK, ljubaznost se primijećuje samo kod customer service radnika koje privatnik tjera da budu ljubazni, a dostojanstvo je spalo na niske grane, skoro pa k'o u ratu.

Ilustracije radi, dođem ja, dijaspora, iz jedne ovakve zemlje koja vrvi od ljubaznosti i gdje su zakoni uspješno implementirani i nema trte - mrte, pa dodjem onda na plato ispred Skenderije da kupim kartu za koncert (moram da priznam da su to bili Let3 i Rambo), a tapkaroš, širok ko ormar, stane pred šubu iza koje sjedi nemoćni prodavač karata, dakle kompletno je zakloni i kaže "trebal' karata?". Mislim da je suvišno pitati - kako tu bagru policija ne pohapsi? Znam, smiješan sam... Zato i jesam ovdje gdje jesam. Sarajevo je sve bliže Aziji, a sve dalje onome čemu smo osamdesetih godina prošlog vijeka stremili i nadali se. Jedina kriza koju ja priznajem je kriza kada se nema hrane i vode. Sve ostalo znači da neko nekoga tu krade i pravi budalom. Niko me ne može ubijediti da ta zemlja nema prirodnih resursa od kojih se može fino živjeti. Problem je u tome što tu svako svakoga krade, ne samo na onom političko-državnom nivou nego i među običnim ljudima, prijateljima, komšijama i kolegama.

07.08.2013.

Kad sam bio mali maštao sam da ne jedem nego da tabletama unosim nekakve hranjive sastojke.

Prvo da neshto raščistimo, tj da ispravimo laž iz prošlog posta, nemam mastercard nego vizu, al opraštam si jerbo je to bilo više u blogersko-fiktivnom zanosu nego što sam baratao činjenicama. Zahvalan sam na tome što imam dijete, a pogotovo što je ovako nježno i divno jer da ga nemam moj bi život ličio na život nekog nomada istetoviranih nogu, otrovima oštećene jetre, a vjerovatno bih živio u Singapuru jal u Bangkoku i lovio ribu. Žena bi mi, normalno, bila kakva oniska chubby Azijatkinja al bih je ostavio nakon šest mjeseci zbog "irreconcilable differences", naime ja bih se u neka doba uželio sarme, a ona da se otvori nekome na svom jeziku umjesto što se samnom pati na skromnom engleskom. Gledao sam juče film "Armin". POnekad u meni preovlada mazohista pa gledam naše filmove i oni u meni izazivaju emocije od kojih čovjek bi se najradije ubio ili poželio da ga je otac umjesto što ga je napravio, izdrkao u kakvom veceu i nikad me ne doveo u situaciju da žalim sebe, svoju familiju, svoje prijatelje i sve ono što si i odakle si. Šta bi mi falilo da sam neki švabo, kontaš, Dietrich na primjer, da budem mašinski inžinjer, radim za Mercedes, imam tri sina žute kose i Laibach frizura koji će me sa mojih 70 godina starosti odvesti u kakav starački dom i posjećivati dva puta godišnje, jednom za Božić jer Dietrich je valjda katolik, a drugi put za moj rođendan. Daleko od Pinka, daleko od očiju i od srca. Milina brate...

26.07.2013.

God put a smile upon your face

Hem je petak, hem slijedeće sedmice letim za Sarajevo, hem u Mostaru i u Sarajevu gostujem kod jednog super benda... Kako ono, za sve ostalo ima Mastercard...

12.07.2013.

Da, svima.

Rođen sam davne 1968 godine u Sarajevu, na Jezeru. Djetinjstvo sam proveo u Kovačićima igrajući se uglavnom na donjem i gornjem dvorišhtu (gornje dvorišhte je bilo iznad zgrade, a donje, logično, sa donje strane zgrade). Zgrada je bila mala, dva ulaza, dva sprata plus prizemlje, a iz Ljubljanske ulice i preko gornjeg dvorišhta i kroz haustor mogao si doći do donjeg dvorišhta, proći pored visokog kestena i stepenicama se spustiti u Splitsku ulicu. Umjesto stepenica, alternativa je bila skočiti sa garaže, što smo kao djeca radili u jesen kad sa onog kestena popada lišće a mi ga snesemo na trotoar ispred garaže pa skačemo na njega.
Januara 1979. preselili smo na ČVillu koja je nakon Kovačića bila ravna k'o Banat, a ako si htio da se sankaš morao si ići na Obad, obližnje brdo "kad se ono hoće" u Buća Potok.
"Buća, Buća oj, po-to-či-ću moj" pjevali smo u to doba našim Bućanima, drugarima u osnovnoj školi koji su onako malo "papili" i imali čudne naglaske. Jednog od tih Bućana sam na Srni tokom rata prepoznao, bio je Karadžićev tjelohranitelj (hranio mu tijelo, golim kurcem nadam se), no to nije tema naše današnje emisije...
Mogao bih ovako nastaviti sa slikama i dogodovštinama iz djetinjstva dok ovom blogeru ne popunim krute diskove (toliko sam star), ali preskočićemo neko vrijeme, nečiji lifetime shto bi se reklo, i vratićemo se u malo skorije doba, ono poslijeratno, kada sam prvi put došao iz Australije u Sarajevo i prvi put vidio Merkator, onaj prvi, legendarni u Ložioničkoj i u samoposluzi vidio sok od brusnice. Dopao mi se ili ne, nije sada ni važno, važno je to što sam se tada zapitao, ko je ta, odakle je ta brusnica i gdje je bila čitav život moj do tada. Asocirala me na AIDS koji se pojavio onako u po frke, iznenada i evo još uvijek je tu. Tako i brusnica. Da li je taj sok možda i prije rata postojao pa je možda bio puno skuplji od tadašnjeg Lero soka shto mi je mati kupovala, ne znam, volio bi da mi neko objasni ko nam je nametnuo tu brusnicu, da li slovenački okupator preko Merkatora ili neko drugi i da li je to čudo oduvijek možda kod nas raslo, o tugo jesenja.

24.06.2013.

Djes' Dijaspora, kakav si?

Depresivan i nervozan.

05.06.2013.

Došao je tiho i ušao u legendu

Nervozan sam ko pašče i nemam prijatelja. Svi me mrze i ja sve mrzim. Ovo prijatelja što imam ovdje u avstraliji je nekako OK samo što smo prijatelji kad se ono vidimo po dernecima skupa sa našim ženama i djecom, prijatelji smo kad se neko razboli pa se nazovemo i upitamo, te u tako nekim sličnim i zvaničnim prilikama tipa svadbe, sahrane, graduations... Međutim, meni to nekako nije dovoljno. Prijateljstvo je po meni nešto malo više od toga, pomalo nalik na ono dječje kad se nađemo pa zujimo, vozimo bicikle, igramo lopte, rastavljamo - sastavljamo kompjutere, auta, šta već znamo da radimo. Fali mi te spontanosti koja krasi prijateljstva te mogu slobodno reći da mi je ovo sve nekako službeno i bljutavo. Znam da me neki ovdašnji i ondašnji prijatelji sada čitaju te bih htio da vas pozdravim i kažem da smo baš bezze što je to tako. Izgleda da je to normalno, a ja sa normalnim očigledno nisam sretan.
Ono što sam napisao da sam nervozan nema veze sa nedostatkom prijateljstva, to su opet neke druge stvari koje me habaju, neki drugi demoni sa kojima se već dugo borim. Borba traje dugo, ali sam evo jošte živ i nemam namjeru da se predam sve dok se mrskom neprijatelju ne najebem mamice i ne uhvatim ga za gušu.

03.06.2013.

Težina

Ola hermanos Balkaneros, como estas?

Moj urođeni mazohizam i melanhonlija me natjeraše da u ovaj tmurni ponedeljak zapustim si Let Inglend Šejk album od omiljene nam PJ Harvey inače poznatoj kao sijačica teških tema shto mi dođe kao ulje na vatru ili kao nekuhan krompir na visoku temperaturu.
E sad, imao bih nešto da dodam na tu temu nekuhanog krompira i visoke temperature. Naime, kada me zajmilo onomad u ratu da idem na liniju jedne sam prilike jeo taj nekuhani krompir nadajući se da će me zajmit' temperatura pa bih onda kao ostao fino kod svoje tadašnje bumbatre a danashnje gospođe supruge jer taman su nam bili došli i naši omiljeni A. i V., pa bi fino igrali jamba i pili Pepsiku sa Ciglana pijace (marka i po bila menščini)... Izrezaše mi tako cure krompir na kockice da mi ga je kao lakše pojesti (sve za četvrtog u jambu!) i prinesoše te uhvatih se posla i počeh zobat' kockicu po kockicu. Jedva sam ja to pojeo, ko nije probao bolje da nikad ne proba, a onda smo svi sjeli, pogledi upereni u mene i kao da smo čekali da se desi nešto strašno, neka transformacija u meni, na meni...
Naravno ništa se nije desilo, te odoh onako u sumrak taban fijakerom na liniju odbrane da smišljam nove načine kako da pobjegnem, hvatam se krivine, lazhem, petljam i slichno (da li vam se nekad govno zaledi od pomisli kakvi su vas sve likovi "branili"?).
Elem, šta sam ono htio reći...?
Evo pjesma za "bilo-ne ponovilo se" i u nadi da će Bosanci, kao i svi ostali koji tu žive a ne osjećaju se tako, ipak jednom doći pameti.

Louis was my dearest friend
Fighting in the ANZAC trench
Louis ran forward from the line
I never saw him again
Later in the dark
I thought I heard Louis' voice
Calling for his mother, then me
But I couldn't get to him
He's still up on that hill
20 years on that hill
Nothing more than a pile of bones
But I think of him still
If I was asked I'd tell
The colour of the earth that day
It was dull and browny red
The colour of blood, I'd say

Vidimo se u petak sa nekim malo manje turobnim postom...

09.04.2013.

Jutarnje onanije

Jutro je i sjedim tako u preduzeću za radnim stolom, pogled već četvrtast ko ekran, lijevi gornji kapak malo umoran i još onako od prošle noći nerazgibano visi preko jabučice oka dok slušam šefa kako nešto pizdi, a u slušalicama Finding The Bomb by Dust Brothers, što me odmah podsjeti na Fight Club, logično jer ta pjesma je soundtrack za isti, pa ovako mutna mozga fantaziram i zamišljam sebe kao glavnog protagonistu u sceni kada Tyler Durden, tj ja, ode kod svog šefa u kancelariju i mrtav hladan mu traži godišnju platu od jedno trista 'iljada, da se vodi kao vanjski savjetnik i da ne dolazi na posao, da mu daju telefon, fax mašinu, laptop, tablet, topli obrok, šta sve ne, a za uzvrat ih ovaj neće ocvikati predstavnicim zakona jerbo svjesno ugrožavaju sigurnost kupaca tako što prešutkuju nekakvu falinku na autima koje prave. I kada mu šef kaže kako nije normalan i kako nema šanse da se to ikad desi ovaj onda odglumi da ga je šef fizički napao, dakle sam sebe iz sve snage opali šakom u nos pa pusti krv, uhvati se za kragnu pa se baci preko staklenog stola koji se razbije u milion komada, uhvati se za kosu pa sve glavom od zid i slichno.

Ko zna, možda bih se i ja odlučio za takvo nešto, mislim da se isplati nanijeti si povrede zbog radi višeg cilja ne radeći ništa ostatak života, nešto slično kao kad mentalno zdravi ljudi u ratu odu da glume budale, ali na žalost nemam čime da ih ucjenjujem. A da vrebam šansu brate, vrebam... Sve što mi treba je jedan dobar boks meč sa samim sobom.

03.04.2013.

Štaimakanje

Šta ima Bosanci, šta se radi? A onda da prekinemo tu neugodnu tišinu koja slijedi postavljam evo jedno potpuno drugačije pitanje - Šta ima inače?
Vi ćete meni naravno odgovoriti nešto u stilu "nema vala ništa" ili "ma evo... ne znam kud udaram" ili "ništa vala, kod tebe?" ili samo "eo" što je skraćeno od "evo nema ništa". I tako iz šupljeg u prazno. Nit ja znam šta ima kod vas nit' vi znate šta ima kod mene. Niti nas, ako ćemo pravo i zanima. Prije nego se tako lijepo ispričamo, a recimo da je sve ovo uživo, prvo bi se naravno srdačno i uz širok osmijeh izljubili neki dva puta, neki tri, a neki samo jednom i to bi više bio kao neki zagrljaj recimo nego poljubac. Otprilike tako izgleda i razgovor mene sa mojom familijom koji se onda nastavi sa onim "što vam je ovo slika mutna, de malo izoštri kameru" ili "čuješ li me? Ja tebe odlično čujem" ili pak "šta ima novo?". Uglavnom se tako živo ispričamo svaki put kad se vidimo i čujemo, ja i moji Bosanci.

Ovi ovdje dominantni engleski Australci ili australski Englezi se ne ljube. Mislim, ne znam i ne tvrdim da li se ljube ili ne ljube uopšte, tipa, u mraku spavaće sobe sa svojim Engleskinjama dok im grčevito skidaju njihove engleske pelengaće želeći da uzjašu bijela im bedra, ali ovako na ulici nešto ne bih rekao. Da li je to zato što su oni hladniji od nas ili što mi foliramo da nismo hladni kao oni i da smo jedni prema drugima prisni i da se volimo, a što smo tako lijepo dokazali, jelte, i sebi i drugima onomad za vrijeme Agresije ili Gradjanskog rata, zavisno sa koje krajnje strane spektra istine gledate na stvari.

Srbi najviše vole jer se najviše ljube. Bilo je nekih pokušaja u bošnjačkome korpusu da preuzmu tu dominaciju od Srba (neće Oni voljeti više od nas!) pa su se neki ljubili i po četiri puta (i sam sam bio jednom žrtva tog eksperimenta!), medjutim to je propalo iz čisto praktičnih razloga uštede vremena jer zamislimo sretnu se dvije recimo četveročlane grupe ljudi i sad svako sa svakim treba da se po četiri puta izljubi (naumpade mi sad da izračunam koliko se u tom slučaju puta svaki sudionik poljubi i koliko poljubaca recimo ukupno padne, op.aut). Trebalo bi im jako puno vremena da konačno dođu do riječi i da progovore ono famozno "šta ima, šta se radi", "šta ima inače" i razgule.

22.03.2013.

Anatomija

Godina četrdeset i peta, dan sto dvadeseti (neki nepažljivi čitalac će zaključiti da mi je sada 46 godina a nije nego su mi 44 godine i 4 mjeseca)... Fizičkom spremom i nisam baš zadovoljan mada u pantalonama uskih nogavica i majicama pripijenim uz zmijsko telo po mom mišljenju i dalje dobro izgledam. Jedino me malo jebe gloova (glava) koja je počela da ćelavi, malo je pljosnata na potiljku, nos je kriv, kvrgav i povijen prema dole i u stranu, a desna nozdrva uglavnom začepljena. Mislim da me ipak vadi ova jareća bradica koja mi i pored tih mana ipak rekao bih dobro stoji. Pola svojih zuba nemam, zamijenjeni su vješto i nevješto postavljenim navlakama i parcijalama, a neki nažalost nikada nisu zamijenjeni pa onda oni sa suprotne vilice nemaju od šta (odašta) da se opiru nego potonu u ambis svaki put kada zatvorim usta i sklopim vilice. Ima tu i razlike u bojama prouzrokovane vjerovatno ljenošću zubara kome je valjda mrsko bilo potrošiti josh nekih 20-ak sekundi da provjeri još jednom da li je ta nijansa koji je odabrao baš ona koja se slaže sa susjednim zubima te tako ja zbog tih spornih 20-ak sekundi većinu svog odraslog života ispaštam i imam iskrivljen osmijeh, e da bi prikrio zubarovu ljenost.

Imam dvije krilatice kojima se rukovodim a to su, pod jedan, da prestanem u stvarima konstantno tražiti negativne stvari te da se fokusiram na pozitivno i ono šta želim da ostvarim i pod brojem dva je da budem fin prema svom djetetu i da što više vremena sa njim provodim, svakodnevno. Iz mene ponekad izbije nervoza pa se i ja nekad pred njim upalim ko fitilj, pa dreknem, a poslije mi se srce kida jer njemu je, iako je sada vech 11 godina star, duša još uvijek čista poput anđela i ne zaslužuje, barem od mene, nikakve izlive neuroze.

On je jedina osoba kojoj bi dao (i kojoj dajem) zadnji zalogaj mog omiljenog subotnjeg jutarnjeg sendviča sa svježom kiflom, pavlakom, ajvarom, portuguese chikenom i masdam sirom i jedina osoba kojoj kad me npr prekine u snimanju vokala ne složim frku nego skinem one slušalice, zagrlim ga i sa pažnjom odgledam taj neki movie trailer koji je on na iPadu napravio zahvaljujući tom nekom app-u kojeg je daunlodirao, a Apple je naravno za taj app download automatski skinuo cifru sa moje kreditne kartice, mamicu i kapitalističku. Druga i posljednja osoba koja može da me prekine u tom snimanju je moja supruga koja kao furija uleti u sobu, otvori ormar i mrtva-hladna slaže u njega moje pidžame i potkošulje. Pretpostavljam da ima svo pravo svijeta na takvo ponašanje dok god ih ona za mene slaže i na nju onaj moj mrski pogled koji joj po ulasku dodijelim uopshte i ne djeluje jer ona i ne gleda u mom pravcu već pravac ormar... I siguran sam da me u tom trenutku mrzi jer ja tamo nešto ko teenager snimam dok ona slaže veš i pere suđe. Neka meni nje i ovakve, kako bih uspio snimiti novi album sa 20 pjesama, da nje nema jedva bih snimio i deset (ako bih i toliko!) jer bih ostatak vremena prao suđe, slagao pidžame i potkošulje. Žalim se tako nedavno svom kolegi iz virtualnog nam benda oko uslova snimanja kad kaže on - poslušaj pažljivije zadnje 3-4 sekunde matrice za tu-i-tu pjesmu koju sam ti poslao i ja poslušam, tj prvo malo pojačam da bolje čujem i prepoznam glas njegove žene koja mu je uletila u sobu i nešto mu "zvoca"... :)

28.02.2013.

Kakvo je sranje ostariti

Taman kad sam konačno postao dovoljno bogat da si nakupujem instrumenata i opreme za snimanje i tako si omogućio da konačno mogu da snimam i sviram koliko i kad mi je merak, gle čuda, skontam kako sam ostario. Džaba mi i ova rokerska bradica kad mi je prošarana sijedim dlakama. Srećom, na i oko spolnog organa ne primjećujem nikakvu razliku niti u boji dlake niti u funkcionalnosti (ne dlake nego organa), ali to ipak nije tema naše večerašnje emisije.
Jebi ga, mogu se sad slikat' sa svom ovom opremom kad ne mogu ono više ko nekad da maštam kako ću jednog dana postati pjevač i to onaj pravi i pjevati po dvoranama, stadionima i high na kokainu guziti mladu piletinu dok se boje ne rastope...
Sranje.
E sad pošto je takva situacija, a imam svu tu skalameriju, onda ću lagano da snimim nekih 15-ak pjesama, kakvih obrada ko Massimo Savić, sve sam odsviram i isproduciram, eventualno dovedem ovog havera da mi pogdjegdje odsvira neki solo na svom Les Paul-u (kojeg je i on, gle tuge, tek po' stare dane kupio) i onda ga trznem (taj CD, ne havera) iz unutrašnjeg džepa kaputa kad mi se rodi unuče i stavimo ga u neki player da nam svira, o tugo jesenja...

22.02.2013.

Kako ubiti zadnjih 25 minuta radnog dana i zašto

Sve sam pregledao, pročitao sve rasprave Šobe, Feđe i Damira što na blogu što na portalima, provjerio kakvo će vrijeme biti sutra (neću na plažu!!!), čak pregledao i slike Severine sa snimanja novog spota i još sam evo tu, bestidno naplaćujući surfanje po internetu od truhlih kapitalista, poslodavaca.

Čitajući te rasprave kontam, možda bih trebao da promijenim ime bloga u Obična Dijaspora ili samo Dijaspora jer sam nekako isuviše po strani, neangažovan i sve drugo osim "sporan" dijasporaš. Ne sad ni da želim da se angažujem, gluho bilo jer vakima ko ja ne prija revolucija, što bi Masa rek'o...

Danas sam hrabro sjeo za sto da jedem curry buns bez čaša vode koje inače u toj situaciji imam ispred sebe da zalijem ljutinu kad me zajmi ali avaj naivan li sam... Onaj prvi sa ribom je prošao kroz grlo bez problema dok mi je onaj drugi sa govedinom natjerao suze u oči i otjerao me u kuhinju po vodu. Pretpostavljam da je kuharu dok je sipao čili u šerpu zazvonio telefon pa dok je vadio telefon iz džepa zaboravio da sipa čili i taaaako... Il' se zagledao u rosne guzove kolegice mu kuharice pa opet zaboravio da sipa taj čili...

E zato večeras lagana muzika, gosti, vince, masline punjene parmezanom, al prije toga ću se u potkošulji nakrkat ženinog bureka, zaljevat' jogurtom i podrigivat.

15.02.2013.

O Malom Zmaju, velikom misliocu i dijakritičkim znacima

Čini mi se da mi vremena sve više fali, a da li je to zbog toga što si sve više stvari zadajem ili što to jednostavno dolazi s godinama - nisam siguran, kao što nisam ni siguran da li je starija kokoška ili jaje. Dok sam bio mlađi i dok sam čitao te tehnološke knige, nekako sam fikciju ostavljao po strani jer bože već čitam nešto, a doći će vrijeme i za razonodu. Međutim sada čitam oboje u isto vrijeme i divim se toj ranijoj svojoj komociji.
Dakle, ta tehnološka knjiga koju čitam je knjiga o responsive design-u, podatak bitan ne što želim da tu tematiku komentarišem sa vama nego što je to bitno za nastavak priče. Elem, responsive design je vrsta web design-a po kojoj napraviš web applikaciju/website i jednu njenu fizičku kopiju, a onda se ona, zavisno u čemu se otvori (desktop PC, tablet, smartphone), prilagodi tom uređaju, njegovim dimenzijama, rezoluciji i slično, drugim riječima - izgleda drugačije. Dok to nije postojalo ljudi su pravili tri fizičke kopije iste aplikacije da bi to postigli.
Not bad... Medjutim šta me oduševilo u toj knjizi je to što je autor na početku jednog poglavlja citirao Malog Zmaja, Velikog Mislioca i glumca iz Hong Konga, idola milionima dječaka širom svijeta poznatijeg kao Bruce Lee i jedan njegov citat koji se savršeno uklapa u koncept responsive design-a, a kaže ovako:

"You must be shapeless, formless, like water.
When you pour water in a cup, it becomes
the cup. When you pour water in a bottle,
it becomes the bottle. When you pour water
in a teapot, it becomes the teapot." —Bruce Lee

Sjajno. Divim se autoru koji je pronašao ovaj citat i povezao ga sa nečim što sa kung fu-om nema ama baš nikakve veze. Valjda su to te stvari koje odvajaju male autore od velikih autora.

I na kraju koja o dijakritičkim znacima (slova sa kvakicama, crticama i ostalim pomagalima) koje sam nakon dugotrajnog ignorisanja opet počeo koristiti u pisanju na našem jeziku. Ništa mudro, tek da se pohvalim kako znam razlikovati č od ć (ch od tj).

'Ajd uzdravlje.

11.02.2013.

Stevo Karapandza

Ponedeljkom ujutro na poslu imam start ko ficho tries godina star. Sve mi je preche nego uhvatit se nekog posla.

Juche sam opet pravio somune al ovaj put sam josh u isto vrijeme pravio i turske "kofte" od janjecheg mesa i salatu. Kofte su vrlo sochne jer se peku po minut sa svake strane na rebrastoj tavi, a prave se od malo masnochom prosharanog janjecheg mljevenog mesa. Od zachina idu jamajkanski biber, obichni biber, mljeveni chili, bijeli luk, so, slatka mljevena paprika, mljeveni kim i jedno jaje, a sve to na pola kile mesa.

Dobro smo se oleshili a sinchina je rekao "ovi chevapi nisu ko zheljini, al su svjetski!!!". I takodje je dodao "nemoj vishe praviti onaj biryani, pravi ovo."

Meni je i biryani dobar, al ovo kofte stvarno "j e b e kevu"...

31.01.2013.

20 years after

Probah juche u preduzechu otvoriti svoj blog kad cvrc milojka, ovi antiviralni software kaze da ga ne mozhe otvoriti zbog pornografskog sadrzhaja. Kontam vjerovatno se eksplicitno otvaranje dushe danas naziva pornografijom, haj ga znaj.
Nego htjedoh vam rechi kako evo i nakon 20 godina od nemilih dogadjaja u zavichaju nam, ja sanjam kako sam preko okeana i kontinenata doshao tu na godishnji i odjednom se nadjem negdje visoko u planinama, u uniformi, zavaljen, tresem se od straha i zime i chekam tu jebenu akciju i kontam: ali ja sam samo doshao na godishnji... Sigurno mi je zhena sinoch u krevetu maznula jorgan pa sam se smrzo, tako neshto...

16.01.2013.

Uticaj shpanske kinematografije na Dijasporin ljubavni zhivot

Ovaj sam post napisao prije nekih godinu dana na stranjskome blogu dok sam bio u exodusu uzrokovanom onim iritantnim reklamama shto nam je ovaj bloger, jadna li mu majka, uprilichio. Pa evo da ga copy/paste i ovdje shto da chami tamo, ko siroche, u tudjini...

Hola, como estás? Me llamos Controvertida la Diáspora. Tengo cuarenti tres años.

Ovo bi otprilike znachilo zdravo, kako si? Vikam se Tarzan. Imam 43 godine.

Ide shpanski ko mleko pa kad u septembru odem u Barselonu i sretnem Penelopu da joj znam rechi kako je lepa bash ko zrele vishnje shpanske :) Ovako bi to zvuchalo:

Ja: "Penelopa, eres hermosa como una cereza madura española".

Penelopa: "Oh Diáspora, llévame contigo por favor".

Ja: "sí mi amor..."

14.01.2013.

Ne bash tako lijep ponedeljak

Evo da ne kazete Dijaspora lazhe, Dijaspora petlja, dosta je nama takih, vrati se ti malo vamo medju nas a ne od tamo da laprdash i tako to. Ako lazhe Dijaspora ne lazhe mu kamera.

Jeli smo ih vruche uz Argeta pizza pashtetu.

Izvinjavam se shto sam chopo onaj dole lijevo...

12.01.2013.

Lijepa subota

Pravim somune. Nek mi je Bog na pomochi.

Dijaspora.

21.12.2012.

Kraj je vijeka postmodernog doba ljubav je za prodaju najzgodnija roba

Ima neshto tuzhno u tome dok gledash Indijca kako puna srca pjeva God Save the Queen... Ne, ovo nije scena iz neke Indijske melodrame nego se desilo danas kod mene u preduzechu na veselom ruchku povodom nadolazechih Bozhichnih praznika. Prvo smo zhderali kao mladi krmci a onda smo se igrali nekih igara, neke su donosile nagrade, neke nisu, a jedna od stvari je bila da ko odpjeva prvu strofu pomenute pjesme dobije 50 dolara shto je mladi indijac odradio sa dlanom prislonjenim na lijevu stranu grudi shto ja mislim ni Steven Gerrard vishe ne radi kad se ono pred utakmicu svira himna. A onda smo se igrali igre koliko ko mozhe popiti samog mlijeka... Shalim se za ovo igru sa mlijekom naravno. Poslije smo svi onako u bozhichnom duhu prali miga i brchkali se u pjeni.

Moja borba sa adikcijama je u tijeku i u mimohodu... naime cigara sam se rijeshio ima 20-ak dana a za fejzbuk vech znate. Bio bi fazon da vecheras kod nas na docheku Smaka Svijeta (na kojem nam btw ne svira grupa Smak), uz sav taj silni alkohol popustim u toj borbi i onako sa cigarom u ustima ponovo instaliram fejzbuk na telefon...

18.12.2012.

Rjeshavanje gluposti

Ukinuo sam taj sajam tashtine zvani Facebook, nek ide u tri lijepe materine i daleko mu kucha od moje. Malo me ta ideja da svi stalno pratimo shta ko radi i to u detalje chini nervoznim a da ne pricham o kolichini sebichnosti, narcisoidnosti i trivijalnosti koja isijava iz tih postova, chek-inova, filmicha i slika. Cukerberzhe, mozhesh da mi ga dojish, a tebi neka ga doji neko drugi jer ja vishe nechu.

10.12.2012.

Svakidashnja jadikovka

Drage moje Djerdanlije, nema se kad, nema se shchim... Zhena organizovala docek Kraja Svijeta kod nas 21-vog, kao i uvijek ja nisam ni za kakvijeh druzhenja, da se mene pita ja bih dje na kakvu pustu obalu i slushao valove, al ko mene pita? A da budem iskren i bolje da me se ne pita jer su moje odluke uglavnom pogreshne. Dostojevski je umro, Shoba eno gasi blog pa se i ja pitam shta ja radim tuj? Osho mi kabal na laptopu pa se radujem jerbo mi zhena odmah manje visi na fejzbuku, a kao shto znamo ja bih na fejzbuk bombu bacio da ikako mogu, a nisam terorista majke mi. Ili shto bi reko ovaj jedan moj drug, a popularni pjevach sa Bistrika - Cukerberzhe jebem li ti pleme.
Imal osim seksa, zelenog chaja i aspirina ikakav dugotrajni lijek protiv neuroze i mozhel se ljudska neuroza uopshte popraviti, mozhdana masa resetovati pa da choek malo dodje nekom boljem sebi i prozhivi ostatak zhivota u miru & raxatlooku?

26.11.2012.

Dan Republike

Ja nekako, otkako su me prvi put zajebali pa evo do danas, ne mogu za sebe rechi da sam ikakav patriota a da budem iskren taj mi se pojam nekako sam od sebe u mojoj glavi svrstao u grupu svih onih omrazhenih drushtveno-politichno-totalitarnih i inih termina. Koliko vidim chinjenica je da je patriotizam danas u Bosni josh uvijek veoma shkakljiva i opasna tema shto upravo potvrdjuje ovaj moj stav iz proshlog mi paragrafa kojeg sam izrodio. Skriven iza lazhnih imena i ovog bloga, mada me vechina vas koji me chitate ionako lichno i poznaje, kao mish i iz daljine o tome ogovorim a ako i ima neko ko che da mi sada objasni kako sam ja jedna obichna karina dijasporska i izrod neka me poshtedi takvih komentara na ovom blogu jer odmah ti evo kazhem da sa takvim komentarima nishta pametno nechesh postichi. Get it?

Kao dokaz moje teze o shkakljivosti i osjetljivosti ovog termina rechi chu samo da me je ta rijech koshtala i jednog prijateljstva i dobro mi afektirala zhivot pa se evo josh uvijek chupam iz tih govana.

Patriotizam ili neshto slichno se upleo i u nedavnu polu-javnu raspravu dvojice dugogodishnjih prijatelja, umjetnika i javnih lichnosti koji su na kraju jedan drugog otjerali u neku stvar i otishli svaki na svoju stranu.

Zbog patriotizma su na kraju krajeva mnogi ljudi platili glavom i to ne samo u Bosni nego i u Hercegovini i shirom svijeta, shto je po meni suludo. Ako je vech potrebno da se na agresivan nachin rjeshavaju politichke opcije onda barem neka niko ne gine i nek se shopaju i pesniche na nekoj livadi goli do pasa pa kom opanci i kom obojci. I kom odojci. Takav nachin produzhenja politike drugim sredstvima bi nekim isfrustriranim, ljutim i po prirodi agresivnim individuama chak i pomogao da se smire, onim neagresivnim bi otvorilo neki sasvim drugi svijet, a sve to bez trajnog oshtechenja mozga uzrokovanog klanjem, ubijanjem iz blizine, ubijanjem iz daljine itd...

Patriotizam che da se pretvori u neshto pozitivno kada se politichka situacija u danashnjoj BiH jednom rijeshi, ako se ikada rijeshi, kao shto je u mnogim drugim zemljama rijeshena, pa se pochne manifestovati uglavnom kroz medjunarodna sportska takmichenja a ne kao sada na primjer konstantnim doljevanjem ulja na vatru i javnom izrazhavanju svojih politichkih opcija i trljanjem istih u facu svojim "prijateljima" pripadnicima ostalih vjerskih, politichkih i nacionalnih grupa tamo gdje ne treba, kao na primjer Faceboooku i ostatku ovog virtualnog svijeta.

22.11.2012.

Josh jedan obichno veseli petak.

Juche sam se emailom dobro nagovorio ovom jednom bome povisokom glaveshini iz firme jerbo drka kurac i nervira druge ljude ukljuchujuchi i mene svojim kanadsko-seljachko metodama jebanja u mozak. Ne samo da sam mu na lijep nachin rekao da to shto pricha je neosnovana i zastarjela glupost nego sam mu, opet na lijep nachin, rekao da nas ostavi na miru jer znam shta radim a josh sam tako opet pred svima tim ukljuchenim u tu imejl koncverzaciju uzvratio kontra-udarcem i postavio mu pitanje koliko je ta njegova kampanja od proshli put u stvari donijela nama para i da li mozhe da nam nekim izvjeshtajima pokaze da je biznis hajrovo od onoga shto on prijeti da che da opet uradi, tj da dovede te neke spoljashnje leshinare da nas muzu za pare, a bezze. sve sam to uradio onako kao bez emocija, a kulturno i "out of interest". Prc. Ne diraj me nechu ni ja tebe.

16.11.2012.

Prognoza

Kladio sam se za ovaj vikend. Arsenal - Tottenham che biti "x" i West Brom - Chelsea che takodje biti "x".
U Melburnu che vrijeme biti oblachno, a u Francuskoj che izbiti rat i izbjeglice che bjezhati u Bosnu, jednu od najbogatijih zemalja u Evropi.
Prodje i ta svirka moja mi u mene i u benda mi moga. Bilo nam je samo sto ljudi, jebi ga kad sam neskroman i zhivim u oblacima pa mi i sto ljudi malo. Mozhda se malo sada spustim na zemlju? Mada, ako se spustim na zemlju onda mi je bolje i da se prestanem baviti muzikom skroz , jel tako - tako je...

31.10.2012.

Metalac iz Zenice ili ode sve u p'shku...

Nisam neki metalac ali mi u zadnje vrijeme izuzetno prija rokanje. Valjda sam neshto pissed off pa mi organizam trazhi da chuje neku krkachinu e da bi mu valjda bolje bilo.
E sad, ima rokanje i rokanje, ali ovaj nivo rokanja koji mene interesuje su recimo zadnja dva studijska Metalikina albuma (St.Anger i Death Magnetic). Poshto ja daklem ne poznajem metal ima li neko da mi preporuchi neshto slichno, ova dva su mi vech na vrh glave.
p.s. ne bih neshto puno staro, ove nove produkcije su bolje pa oni bassovi nekako bolje udaraju u mozak.

26.10.2012.

Agnosticizam, misticizam, judaizam, malerizam

Pored onog glavnog, imam ja taj nazovimo ga josh jedan kuchni band u kojem smo samo moj sin i ja - on na bubnju ja na gitari i pjevam, shto je postava ko White Stripes (tek sad skontah). Svoju smo malu popularnost stekli na fejzbuku i jutjubu svirajuchi u nashoj kuchi tudje pjesme, a ruku na srce najvechi razlog tome je taj moj sin kome je deset godina i koji za svoje godine sasvim fino lupa i drzhi ritam. Do sada su nam na repertoaru bili Nirvana, Azra, Bijelo Dugme, rani Elektrichni Orgazam, pa josh jedna nasha (nedovrshena) stvar, a sada smo menshchini sa ovom pjesmo shto smo sinoch probali malo digli nivo. Pjesma se zove Angel, od Massive Attack, a mali lupa tako da kada slushash kontash da chujesh i bubanj i bass a ja po vrhu toga malo improvizujem sa malo distorzije, dosta jeke i wah-a. I pjevam. Do sada smo sve ove prethodnonabrojane pjesme snimali "na prvu" ili "na drugu" dakle maltene bez vjezhbanja, a na ovoj chemo bash morati raditi...

Vecehras je u nas tzv. bayram sijelo, dakle ovo neshto nashe raje agnostika kad je bayram ili kakav drugi vjerski praznik pozove ostatak raje na ruchak ili na vecheru a sve u cilju ochuvanja tradicije, okupljanja i odavanja poshtovanja svom i tudjem backgroundu.

Otkazali su koncert Zdravka Cholicha u Melburnu, juhuuuu!!!! Ne znam shta mi bi pa pristanem da idem na to in the first place, u stvari znam, zbog radi eto druge raje zheljne djuskanja i lakih nota sa Balkana, ali eto i ovaj put novci su se isprijechili izmedju davalaca i primalaca tih lakih nota, avaj...

Ostajte oooooooovdje, grki su tamo zalogaji i tako to....

15.10.2012.

Ludi otac

Boli me negdje oko metakarpalnih kostiju desne shake, vishe onako lateralno i dorzalno, dakle prema karpalnim kostima a sve od jucherasnjeg pada sa skejtborda. I to padnem tako shto sam izgubio skejtbord pod nogama, noge hoche u visinu, a glava dole, ali iznenadim sam sebe i uspijem se amortizovati tom desnom shakom i sve kao nishta mi nije ali evo jutros jedva...

A ne bih pao sigurno da se koji minut prije toga moj sin nije razbio na skejtbord rampi pa se sjebo, al nije se on sjebo shto je pao ni shto se udario vech shto mu je skejtbord pod njim odletio i umalo u vrat s ledja nije udario u curu koja je tu na plazhi sjedila i chitala knjigu naslonjena ledjima na drvenu konstrukciju te rampe.

I ja onda, tjeran nekim podsvjesnim nagonom kao da mu valjda pokazhem kako je OK da se sa skejtborda ponekad padne pochnem skakat po njemu, shtosonokazhe divljat, sve dok i ja nisam hekno...

11.10.2012.

U se, kljuse....

Jebo ti ovo, znam da me chita neka moja raja tako da ne mogu vishe ni lajati kao shto bih inache lajao ili kukao o nekim stvarima jerbo se to odmah tumachi kao neka slabost, a mi svi volimo da smo jaki i cool, jelte...
Ma nema veze, ko me voli - voli me svakakvog, a ko ne, neka odmah razguli.
Prva sedmica na poslu nakon pet sedmica odmora ide sasvim OK... Dochekala me pricha o krizi i o dobrovoljnim nogiranjima iz firme, a mene bash bole. Ja se sam otpushtati nechu, a oni ako me otpuste njihov problem. Meni che dati i neshto crkavice dok ne nadjem drugi posao. A mogu da shtosono kazhe take it easy pa dijeliti junk mailove po poshtanskim sanduchichima, baviti se filozofijom i pisati pjesme, pa nek zhena malo vishe zapne neg shto zapinje sada e da bi zadrzhali ovaj standard i taj nivo kupovine cipela. Zhenskih. A realno ni sinu mi nije mane. Shta bi i njemu malo falilo da NE DOBIJA ove silne igrice, itunes money, cover ovaj, cover onaj, skateboard, whatever, whatever, whatever ili drugim rijechima talk to the hand cause the face ain't listening!!!

Al neche oni mene otpustiti, mislim da im valjam. Pametan sam, pismen i vrijedan. A znam zapjevat i na karaokama kad je kakav dernek u firmi. A o onome gdje ne valjam nechemo ovaj put. Ostavljam to onima koji me znaju da to na miru razaberu.

28.09.2012.

Jebo naslov

Odmor mi je u Sarajevu uglavnom bio sjeban. Sjeban jer sam ja u Sarajevu nekako sjeban i toliko sam sjeban da nisam siguran da li che stvari da se poprave kada se jednom kuchi vratim. Trebalo bi da da, barem se nadam. Biche da je do mene.
Dobro mi je bilo u Barseloni. Dugo planirani dolazak u glavni grad Katalonije se pretvorio u polu-avanturu zbog "oni kao hoche da se odcijepe a mi im kao ne damo" demonstracija bash za vrijeme nasheg ulaska u grad te sutrashnjim demonstracijama nekih radnika koji su se bunili protiv onih koji ih taru.
Vecheras je Urban u Domu Mladih, sutra sijelo u vikendici na Palama, a u nedelju letimo za Singapur. Za razliku od Shpanije gdje se engleski rijetko pricha, u Singapuru je to jedan od zvanichnih jezika i siguran sam da chu da uzhivam u gradu gdje je pljuvanje po ulicama strogo kazhnjivo.

Pokushachu da uglavim u post video jednog benda iz africhke drzhave Kongo za laku noch.,,

28.08.2012.

Patriotska

Gdje se sada prijatelji
dok Sirija umire
dok Sirija umire
vash glas se ne chuje...

03.08.2012.

Intelidzens i gdje to vodi

Ma treba ukinut ovaj fejzbuk majke mi. I napredak uopshte. Slushah jednog prepametnog Estonca juche na radiju, on ti je pazi sad, tehnoloshki filozof! Kakve li titule, avtomacki se svrstava u sami top liste mojih idealnih zanimanja. Sjedish, gledash u neki komad tehnologije i filozofirash. Ili, sjedish, zamishljash neki komad tehnologije i filozofirash. Medjutim, ne morash uvijek da sjedish, mozhesh i da stojish, gledash u neki komad tehnologije i filozofirash. Sjajno. Jednom je on tako sjedio, zamishljao komad tehnologije, filozofirao i izmislio Skype!
Svaka mu chast, kako bi se sa materom i sestrom 'vako iz tudjine gledao.
E sad poshto smo izmislili Skype i Fejzbuk vrijeme je da stanemo sa progresom prije nego mashine pochnu nas inteligentno modifikovati i unaprijedjivati oliti unazadjivati, kako im se vech chefne.

26.07.2012.

biti samo svoj

bash mi je neshto danas merak bio gledati ovog 45-ogodishnjeg novozelandjanina kako se odushevljava partibrejkersima. john je nekih 17 godina stariji boyfriend nashe novozelandske prijateljice a doshli su u melburn samo radi kocerta njegovog americhkog havera jack white-a, poznatog kao pjevacha white stripes-a.
danas dok smo krkali tople sendviche kod nas chiku pita mene dzoni znam li za neki hrvatski band koji pjeva "ramona". neka njegova haverica pjevachica (vaticahr) na novom zelandu je nekad sa svojim bandom odsvirala ramonu i njemu se to jako dopalo i kao volio bi da chuje original. naravno nadjem na jutjubu i slozhimo se da bi pjesma mogla biti malo brzha.
a onda mu predlozhim da chuje jedan band slichan psihomodopopu samo malo bolji i nadjem mu "hochu da znam kuda vodi ovaj put" onaj dobri sa chavketom u njemu i chovjek odlijepi. Onda sam naravno zaredao po ostalim hitovima partibrejkersa i chovjek se odushevio antonom i canetom, a posebno antonom i njegovim gitarama. hoche da kupi njihov prvi LP, al neche CD hoche vinil??? pa eto, ako ko od vas oba moja chitaoca ima tu plochu i hoche da je proda, neka se javi. platio bi paypalom. ne ja nego on. kontash.

29.06.2012.

Jedna rechenica o spajanju slogova

Postoje ljudi koji i kad ti opsuju mater urade to tako da ti skoro pa bude drago shto su ti opsovali mater, a postoji i ona druga grupa ljudi, u koju spadam i ja, da, nazhalost i ja, koji kad spoje "je" i "be" to zvuchi ustvari onako kako i treba da zvuchi tj da ti stvarno jebu mater ili ti jebu shta ti vech jebu te se izvlachi zakljuchak da sam ja jedan iskren i otvoren chovjek kod koga um i drum uvijek nose istu poruku.

27.06.2012.

Lijepo je planirati

Bash sam poravnio. KOntam dok mi dijete ne postane punoljetno imam josh 8 godina, tj dok ne bude sam o sebi mogao brinuti. Na poslu se i ne trudim vishe da neshto postignem, da se nekom shlihtam nego prebacujem se s guza na guz i pomalo savladavam ove nove tehnologije koje nichu ko gljive poslije kishe.
Kupichu si novu polu-akustaru, zavalichu se milju dolara da mi ostane kad me to ocheraju s posla, da imam shta radit dok sam na socijali. KOntam otvoriche se u medjuvremenu i neki soushl klab za vake ko ja pa chu svirati Adriana Chelentana, Buena Vista Soushl Klab, Vajtu i Branimira Shtulicha. Samo da mi je dijete na put izvest, lako chu ja za sebe. A pametan je rodila ga majka, sinoch ga shteljca na roditeljskom hvali, kaze da je dobro ispred svoje generacije.
Planove che mi malo pojebat supruga koja zarad sprechavanja usamljenosti iste ove pametnice sa sinochnjeg roditeljskog kad ono poraste i mi mandrknemo konta zhrtvovati sebe i mene pa mu roditi sestru ili brata.
Slijedechu svirku imam u oktobru, opet kod Cheha i Slovaka. Ovaj put bez gulasha i kupus salate za goste, a valjda che ovaj put nabaviti i vishe alkohola jer su na proshloj nam svirci raja koja su doshla nevidjenom brzinom popila svo piche tako da su domachini, dragi nam Chesi i Slovaci, morali josh tri puta ichi u nabavku alkohola.
Shta ima kod vas?

21.06.2012.

Tik-tok, tik-tok...

Sto mu gromova, skroz sam zaboravio na blog, kako ovaj tako i ono moje privremeno utochishte na onom anamo Guglovom blogeru. Sa odlaskom reklama vratile se rode pa tako i ja. U medjuvremenu sam ponovo na svojoj kozhi osjetio svu tananost nogica zhivota te kako i iz najveche gluposti chovjek mozhe da se nadje na rubu provalije njishuchi se vamo-tamo, naprijed-nazad, mashuchi rukicama ko krilima ukrug i to prema unazad istovremeno kontajuchi kako zdrav razum i sve ono iza chega si chitav zhivot stajao i mislio da je stub morala i tvoje lichnosti treba da pustish da se strovali te da je ovo zadnji trenutak da se to uradi. E pa eto tako i bi... Odbacih sve to i to ne u ime svoga guza nego onih koje volim mozhda chak i vishe od prethodnopomenutog pa stopih se sa ostalima, uredno i uljudno im se osmjehujuchi, a pulsa nidje....

13.04.2012.

Dzomba

Do sada mi je uvijek bilo bezveze i shto bi nash narod rekao "ofirno" mazati sebi krishku, praviti chaj i doruchkovati za stolom u ofisu tako da sam sada vjerovatno ushao u onu zhivotnu fazu kad me boli kita te juche donesoh shtrucu prekrasnog Bürgen hljeba, jedan sirni namaz i chaj od shipka pa udri. Ma divota...

12.04.2012.

Kako bubanj kazhe

Zovem juche "kuchu" s posla, javi se moj sin. "Shta radish?" kazhem. "Evo sviram Phil Collins, In the air tonight". Legenda. Deset mu godina.

11.04.2012.

Film iz chajnicha

"Are you Welsh?" pita me jutros u McDonaldsu djevojka na kasi dok sam naruchivao Sausage and Egg McMuffin. Sve shto sam rekao bilo je "I'll have sausage and egg, please". "No, no, no..." I said... "Bosnia". "uuuh, that's far awaay from Wales", reche ona (slatkish, by the way). Ono chega nisam siguran je da li je pri tom mislila na Welsh language ili na English language with Welsh accent, ostache misterija ali recimo da je mislila na ovo potonje te ako jeste ovo je prvi put da neko misli da je moj akcent iz nekog engleskog govornog podruchja a ne njemachki ili ruski shto mi se obichno pripisuje.

09.03.2012.

Zbunjen i oshamuchen

Gledam neki dan Lud zbunjen normalan na interenetu, prikachio live streaming na tv pa merakamo famalija i ja. Primijetih nakon gledanja da nam je serija vidno popravila raspolozhenje i odmah kao kazna javila se misao - pa shta radish ovdje konju, shto ne odesh tamo pa da se stalno tako osjechash??? Al ne lezi vrazhe, prije par godina sam tako otishao 'tamo' na godinu dana i uvjerio se kako je u stvari nemoguche da se igdje osjecham tako kao dok gledam tu seriju ovako iz daljine jer te ona bosanskohercegovachke muka i tegoba ubije u pojam i odmah bi se vratio u istu pichku materinu iz koje sam i doshao, kao shto sam se evo i vratio. Dobitna kombinacija je dakle, Lud zbunjen normalan live streaming iz lijepe pichke materine i sa sigurne distance. Sve ostalo je lazh i mimikrija.

24.02.2012.

Uticaj shpanske kinematografije na dijasporin ljubavni zhivot

Hola, como estás? Me llamos Controvertida la Diáspora. Tengo cuarenti tres años. Ovo bi otprilike znachilo zdravo, kako si? Vikam se Tarzan. Imam 43 godine. Ide shpanski ko mleko pa kad u septembru odem u Barselonu i sretnem Penelopu da joj znam rechi kako je lepa bash ko zrele vishnje shpanske :) Ovako bi to zvuchalo: Ja: "Penelopa, eres hermosa como una cereza madura española". Penelopa: "Oh Diáspora, llévame contigo por favor". Ja: "sí mi amor..."

16.02.2012.

Mislim dakle gdje sam

Ako je milion majmuna koji kucaju milion godina na pisachu mashinu u stanju otkucati Shekspira, onda su velike shanse da ja, ovakav isti, josh negdje postojim.

14.02.2012.

Zavichaj

I koliko god chovjek da se bori ne mozhe ovim Boshnjacima, Srbima i Hrvatima nikako stati u kraj. Ovakav kakav sam, sam osudjen da budem jedinka i bez ikakve zavichajne pripadnosti, jer iako musliman ili po modernistichki "Boshnjak" ne uklapam se bash jer sviram i pjevam "srpske" pjesme. Srbima ne valjam jer pjevam "muslimanske", takodje i Hrvatima. Ne vjerujem da chovjek mozhe imati dva zavichaja jer koliko se sjecham zavichaj je ono gdje si se rodio i odrastao, a to je u mom sluchaju eseferjot, a toga vishe nema. Ovi novi zavichaji mi se ne svidjaju jer su lopovi i primitivci preuzeli na sebe odgovornost za sve nas, svak' pod svoj nacionalno-vjersko-fashistichki kishobran pa ako nisi s njima nisi nigdje jer nikakva druga organizovana (da ne kazhem gradjanska) skupina ne postoji, te smo mi 'vaki osudjeni da prihvatimo Australiju kao zavichaj iako ona to nikada neche biti. Biti Bosanac-dijasporash, baviti se muzikom, pjevati na maternjem jeziku i istovremeno biti gradjanske provenijencije skoro pa znachi biti lud; osim ako ne zhelish praviti kompromise, tu i tamo poklopiti se ushima i povinovati se prohtjevima produzhenih ruku onih zavichajnih fashista i njihovih hushkachkih politika. Mozhda je i vrijeme da nas odnese voda.

05.02.2012.

Umjesto da chill, ja se satra'

...je rechenica izrechena u ochaju dok sam sa grchem na licu pokushavao da "in the real time" dakle paralelno sa pjevanjem glavnog ejbija skinem akorde te neke pjesme koju je vech dakle pjevala. Pratim vech godinama raspad ove planete i konachno neki dan skontah kako da se moja porodica i ja spasimo od sigurne propasti. Dakle plan je da namuntam gazdu u preduzechu da me pusti da mu za nekih recimo 25% sadashnje plate radim iz Nepala. Zashto Nepal? Pa zato shto je tu ako se ne varam Himalaja, Mount Everest i ljudske nastambe na nadmorskim visinama gdje su rekao bih manje shanse da nas more proguta. Postoji neshto shto se zove Nepal Wireless Networking project shto koshta $1 mjesechno zahvaljujuchi chemu bih bio u stanju "to work for the man" 38 sati sedmichno, naviknuti se na seoski zhivot u visinama Himalaja i onda kako stocharsko agrarski biznis pochne da cvijeta tako postepeno prekinem veze sa ovom usranom i na propast osudjenom zapadnjachkom civilizacijom. Uto che se otopiti glecheri, otvorit che se mora, Nepal che postati Noina Barka sa klimom Californije, a ja chu biti jedan par stotina hiljada prezhivjelih zemljana koji che s koljena na koljeno prenositi priche o jednoh skoro nestvarnoj proshlosti.. i govoriti: bila jednom jedna Zemlja...

02.02.2012.

Nemati pa imati volje

"To su normalni ciklusi" kaze mi haver, Aussie, a ja sve nekako tragichno i dramatichno vidim. Nesretan i nezadovoljan sam, a vjerovatno pretjerujem. Dodjem na posao i klikchem onim mishem, otvaram i zatvaram windowse ko sad bozhe neshto vazhno radim. Pogotovo volim kada je bar na jednom od tih windowsa neki diagram, sa shto vishe entiteta, linija i ikonica pa mi neko onda u prolazu dobaci i kazhe - izgleda komplikovano. Nemam volje, a mish sam da trazhim novi posao, a i kako ne bi bio kad svaki dan chitam kako se ljudi otpushtaju s posla iz raznoraznih sektora, a u ovom preduzechu imam nagomilano svashta neshto i da me se rijeshe morali bi prvo dobro kesu da odrijeshe. Imali smo svirku, bosanci rokeri organizovali, odabrali mi repertoar, izbacili sve shto iole mirishe na narodnjak, kad ono prvi nazovimo ga artist koji je nastupio te vecheri uz midi podlogu odpjeva narodnjak Dine Merlina zvani "Bashka ti". E jebi ga. Ostatak vecheri, kao i nasha svirka, bili su katastrofa. Ne ponovilo se. Jedna od rijetkih svijetlih tachaka je ta shto je moj direktni podmladak mushkog roda juche savladao dva nova ritma na bubnju, od chega sam na ovaj drugi posebno ponosan jer se po fusu (hi-hat) udara u kontri u odnosu na kako bi se normalne chetvrtinke u rock beat-u svirale "na prvu". E, mali udara "na drugu", a ja odmah dobijem ponovo volju za zhivotom i snagu bash poput rahmetli Himze Polovine kad ga emocije zajme u "Emini" pa njezhnim glasom kaze: "Emina, izvalichu direk...".

25.01.2012.

Ja, pichich

Kazhem juche svom devetogodishnjem sinu kako sam upisao kurs shpanskog. - 'Kad pochinje? Koji dani? Do koliko sati?'. - 'Srijedom', velim ja. 'Deset srijeda zaredom dolazichu kuchi u 8 uveche umjesto u 6'. - 'Pozhelichu te', kazhe on. I kako da mi se srce ne pocijepa...

20.01.2012.

Novi post

Sto mu gromova, ledja su mi se ukochila. Vuchem se po ofisu shtosonokazhe ko prebijena machka. Jutros smo imali morning tea, skupio se chitav sprat, petak, casual day, znachi nema kravata i odijela, a ova jedna menadzerica koju ja od milja zovem bitch, koja je btw dobra koka al je bitch, pogleda me u mojoj novoj uskoj majici dugih rukava (zhena kupila) i farmerkama koje mi fakat super stoje i pita me - jesil to ti malo smrsho? Naravno kazem da jesam, a pomislih u sebi kako bi sigurno voljela da me malo pomazi :) "jesil to ti malo smrsho" ja uvijek nekako primim kao kompliment ili poziv na ples. Zheni mi juche bio 40-ti rodjendan i potrudio sam se da joj dan uchinim shto ljepshim. Organizovao sam joj dostavu veeelikog buketa gerbera (njeno omiljeno) da joj stigne na posao pa da joj svi zavide, a onda je poslije odveo na tenis. Iza ponochi sam opet postao ono staro djubre. Zhivotni tempo mi se malo zakuhao, vishe sam i oguglao na fakt da malo spavam i da bauljam na poslu negdje do ruchka kad se lagano budim i kao neshto odradim. Sinoch smo bili na tenisu, gledali Monfilsa i kreirali jednu od pvih uspomena u 2012-oj godini. Stalno se deshavaju neki derneci, izleti, razni muzichki angazhmani, nikako da ohanem i nikako da se odmorim. Godishnji tek u septembru, a ni tada nechu ohanuti jer planiram pored Sarajeva skoknuti i do Barcelone i Bankoka, dakle odmorichu se mozhda tek ona tri dana izmedju xmas-a i slijedeche Nove Godine. Nego shta ima u Evropi? Hochel bit kakvog haosa skoro?

11.11.2011.

Shuti, dobro je

Upravo smo prezhivjeli 11:11:11 AM, jedanestog Novembra 2011 godine ili kako se to josh mozhe napisati 11/11/11 11:11:11. Za sve one koje se nisu udale danas, ne brinite... Imate josh jednu shansu slijedeche godine kada bude 12/12/12 12:12:12 i onda kapak. Shto ste se udavale, udavale ste se...

03.11.2011.

A day in the life

Drage moje Djerdanlije...
Frishko penzionisani kriketash koji kara poznatu holivudsku glumicu pojavio se jutros na naslovnoj stranici dnevnih novina skupa sa dotichnom te sa josh jednom isto tako poznatom holivudskom glumicom, da li Bozhe i nju kara? Shane Warne, Liz Hurley i Sarah Jessica Parker ukazali su se jutros dakle preko chitave strane kako sjede u svechanim tribinama uzhivajuchi u trci konja u svijetu u kojem svake sekunde se rodi pet ljudi, svake sekunde umre dvoje ljudi, svijetu koji je preshao cifru od sedam milijardi, svijetu ratova, gladi, zhedji i nepravde, svijetu u kojem nema nishta drugo da se stavi na naslovnu stranicu jednih novina osim ovo troje nesretnika koji su vjerovatno malo prije shto je ova slika okinuta shmrkali koku kroz glanjc novu novchanicu od $100.
Aferim.
Meni je danas petak, vrh moje sedmice, a ja nesretan jer ne znam kako da ubijem narednih osam sati do odlaska kuchi s posla. Jutros sam na izlasku iz kuche poljubio zhenu dok spava shto priznachu ne pamtim kad sam zadnji put uradio. Poljubio je pa malo odmakao glavu od njene njezhno je gledajuchi dok su mi se iz mozga, znam sto posto jer osjetih to, luchile nekakve tvari od kojih ti se popravlja raspolozhenje. Ovaj poljubac nema nikakve veze sa rizhotom od sinoch sa kojim me je dochekala niti sa piletinom kao ni sa onim kiselim kupusom zbog kojeg se bunila dok sam ga vadio iz frizhidera. On samo ima veze sa ljubavlju koja je jutros uspjela isplivati ispod naplavina moje nervoze, sujete i gluposti.

26.10.2011.

Izmjene na bloggeru

Kontam kad mozhe admin postaviti ove oglase mogu i ja valjda postavit neke koke.

p.s. Dabogda ti google oglasi svuda po kuchi visili.

06.10.2011.

Pismo prijatelju u Geeeteborg

Lud si, skoro ko i ja. Treb'o bi i ti otvorit neki blog pa tako srat', ja bih ti bio redovan chitalac. A onda nakon par godina kad uzmesh to pa prochitash, skontash koliko si tada bio glup i nezreo. Neshto kao i ja sebi sam sa svojim prethodnim blogom kojeg i dan danas chitavog imam u dva PDF-a (sve se potajno nadam da che se narod u neka doba otimati za to, ali avaj!). Da li to znachi da chu sam sebi sa 70 izgledati nezreo onaj prethodni Ja dok je sa 68 pisao postove?
Al bez obzira, uhvati pa pishi. A slushati radio je poseban merak, skoro pa imam fetish slushanja radija u odredjenim trenucima josh otkako sam ka' adolescent chitao CA Blues te AM i FM poglavlja, pa dok sam u ratu mashtao kako si u nekoj zemlji mira pravim chimbur uz neki FM program u sunchano nedeljno jutro.

01.10.2011.

Otvoreno pismo chitaocu zvanom "Gostpokojiput!"

PITAO JEDNOM TAKO JEDNOG VRLI BLOGGER NEKI
A KTO JE TA A STO JE TA DA PROSTIS
GDJE JE TA KUDA JE
ODAKLE JE TA PIZZA U PORTSEA PUB-U REKTI
A ZAPITAN ODGOVOR NJEMU TAD GOSTPOKOJIPUT! HITAR DADE
U PORTSEA DA PROSTIS JEDAN PUB IMADE
I PIZZA U NJEM DA PROSTIS
KAD SE ONO HOCHE
[FILL IN THE GAPS]

HVALA.

28.09.2011.

Rekvijem

Kad se zakashljem sjetim se svoga oca. Srechom nije umro od bolesti plucha, umro je od raka na crijevima. Ne rekoh rahmetli oca jerbo nit je on bio vjernik, nit sam sada ja. Dakle tako je zvuchao njegov kashalj, kao sada moj. That's kinda cool. Neshto shto che me sjechati na njega, pretpostavljam sve uchestalije, dok sam zhiv.
Iskreno se nadam da moja zhena vishe ne chita ovaj blog jer da chita saznache kako chu u nedelju da se odvezem u Sorento, po moguchnosti sam. Tamo je obala okeana od koje bih teoretski i pravom linijom mogao doploviti pravo do Antarktike, da hochu i da mogu. Svi ovi oko mene chekaju lijepo vrijeme pa da izadju negdje u prirodu, a pitam se ja shta to fali odlasku u prirodu po ne tako toplom i sunchanom danu? Shta fali jaknetini, kapi, valovima i vjetru? Kao da moch i nemir prirode nisu jednako velichanstveni kao i topao sunchan dan?

"stojim na obali mora
fijuk vjetra sa ogoljelih strana
huka mora bacenog do žala
i pjesma što place za njom

jer to je rekvijem za moju ljubav
za sve dane i noci
traganje za istinom do koje cemo doci
kada umrem i odem da postanem sluga
nekom drugom što place za mnom"

(Johan Shtulisson)
20.09.2011.

Objava rata adikcijama

Ne pushim vech 18 dana. Svaka mi chast. Nadam sa da che tako i ostati.

Neshto razmishljam, slijedecha adikcija kojoj bih mogao objaviti rat je Fejzbuk. Ne prodje dan a da bar nekoliko puta ne trznem ajpod iz dzepa te maltene krishom fliknem po onom touch screen-u pa promahalam da vidim dje ko shta. Danas je prvi dan otkako nikako na Fejzbuku. Ajd bash da vidim dokle mogu...

Kad odjebem Fejzbuk onda na red dolazi OCD i borba protiv manijakalnog zaobilazhenja linija na cestama, obuhvatanja kompletnih objekata u vidokrugu, dodirivanja stvari na odredjeni nachin i slichno.

Mozhda na kraju od mene i postane chovjek.

03.09.2011.

Jack of all trades, master of none

Imam tendenciju da zbog tvrdoglavosti ili samodestruktivnog nagona razjebem stvari koje volim. Nemam od toga neke koristi, osim tih par kratkih ali slatkih trenutaka prividne slobode a onda sve po starom. Gradim da bih rushio. Dodaj na to josh i blagu depresiju i neurozu sa kojom neuspjeshno pokushavam da se borim i vasha majka me sigurno ne bi pozheljela za zeta. Do sada sam vikendom barem kuhao ali otkako dobih negativne kritike od vlastite mi zhene na kee-see-ming (meni bash bio dobar), ovaj dzejmi oliver u meni se izgubio bez traga i postao sam otuzhno-degradirani perach sudja.

Subote su moji bosanski dani. Tada ujutro uz kafu slusham radio em, odvedem djechurliju na karate a ja skoknem da trafike i kupim posljednje izdanje australsko-bosanskog sedmichnjaka, pa u bosanski granap po fruktalove sokove i suha rebra za graha. A ispred granapa dva tri stola oko kojih kahvenishu Bosanci, primijetih da nikad nema zhena u njihovom drushtvu, a shto che im one, jel, njihovo je mjesto u kuchi, valja skuhat, oprat. Dok ulazim u granap svaki me od njih pogleda, u fazonu dal me zna - ne znal me i to je potpuno normalno za Bosance, da im ne bi shta promaklo. Ovi anglo likovi nisu takvi, njima valjda sve promiche, shta li, pa dok sjede u kafani gledaju pravo jedni u druge, a pored njih mozhe svijet da se rushi menshchini da oni to ni pogledom ne bi propratili. Josh samo fali da nabavim kakvu kacu (kaca - ono od chega djeca prave bubnjeve) pa zimi kiselim kupus i eto ga pravi dijasporac-boshnjo. Ostalih 6 dana nisam bash neki Bosanac tachnije nisam nishta konkretno. Vishe sam polu-Bosanac, polu-Australac, jack of all trades but master of none. Juche smo moj prijatelj i ja podijelili sebi nadimke Kulenko i Funda. Ja sam Kulenko jerbo sam kao liberalni musliman kome je slavonski kulen omiljeni suhomesnati proizvod, a on je Funda jerbo je prikriveni desnokrilni fundamentalista intelektualac, kurac-palac, pa mu tepam Funda.

No, da se vratimo mojoj mizeriji... Mislim da mi je jedina shansa da se prijavim na kakav talent show koji prima djuturume i tako pokusham da dozhivim svojih pet minuta, kad vech predamnom ne stoji zhivot cijeli. Vech se vidim na tv-monitoru kako stojim pred mikrofonom, polu-bosanac, polu-australac loshih zuba i rijetke kose shto se znoji pod reflektorima i konta shta mi je ovo trebalo. Ima taj jedan show zove se The Voice i u njemu vidim svoju shansu. Njih chetvoro koji ocjenjuju takmichare i biraju ih u svoj tim su okrenuti bini ledjima tako da ne vide pjevacha kako izgleda i onda ak' mu/joj se dopadne, stisne dugme i tek tada mozhe da se okrene i da pogleda kako taj lik koji pjeva u stvari i izgleda. KOntam, shansa je to bar za drugog kruga.

26.08.2011.

Sto mu gromova, zar nisu uhapsili Mladicha? Chitam vijest (javila SRNA) koja kazhe: "Mladich pucao na djevojku na plazhi u Rovinju".

I dje je ono Rovinj sad, jel u Rvackoj il Sloveniji?

Dragi posjetioci, uvazheni gosti, siguran sam da po mojoj vrckavosti prepoznajete da je vikend. Iz pristojnosti i obzira prema vama ne pishem postove od ponedeljka do chetvrtka jerbo tada mozgom jedino provejavaju teme poput smrti, starenja, bolesti, ranog penzionisanja i uglavnom samosazhaljenja. Preostala tri dana pretezhno mislim na seks, drogu, alkohol i rokenrol, biche da ubijem tugu nagomilanu ona chetiri prethodna dana. I tako sve u krug.

Negdje pred kraj radnog vremena danas dobijem mail od prijatelja koji kaze: "Sanjas li livade daleke I vjetar sto kosu mrsi. Hajmo se kakvom poljoprivredom bavit I zajebat ove ofise I drezdanje u ekrane? Ja gorstak iz Gacka a ti iz odnekle zapadno, valjda je ostao neki agrarni gen u nama, majka mu stara?" To me podsjetilo malo na slavnog nikshichkog trubadura Shobicha i pjesmu koja je obojila moje predratne studentske dane kada sam redovno onako zatvoren medju chetiri zida i po jednog plafona i poda sa knjigom u krilu zamishljao sebe u vinogradu i kakvu bajnu djevu shto ljubavne mi rane vida, Republiko mlada.

07.08.2011.

Osam neobjavljenih postova

imam osam neobjavljenih postova. pokushachu se sjetiti zashto do sada nisu ugledali opposite od tame nochi. prvi je fakat nebulozan pa nije objavljen for obvious reasons. drugi je o kontraverznom Homeowners and Bank Protection Act-u. trechi je zhal za svastikom koja je ostavila melbourne za sarajevo i nije se pokajala patetichno nazvan uspavanka za radmilu m. chetvrti je oda velikom fudbaleru a sada loshem treneru safetu sushichu napisana josh u novembru 2008, peti je saljivi komentar na fact da u tadashnjoj listi 'blogovi poznatih' nije bilo niti jedno zhemsko. shesti i sedmi neobjavljeni post, dragi slushaoci, nisu vrijedni spomena, tako da chemo zavrshiti sa osmim koji govori o rezaervnoj ritam sekciji iz mladosti nam legendarnog ekavea koja i dalje nekako jebe kevu, tj bar tada je jebala kevu na tom tribute tu i-kej-vi koncertu. ovaj post je mogao komotno da bude deveti... neobjavljeni post.

30.07.2011.

Aurora Borealis

Siguran sam da postoji neka staaara mudrost koja kazhe kako valja i treba pratiti znakove koji ti se ukazuju, neshto poput pishchevih znakova pored puta, znakova na zidu, saobrachajnih znakova i tome slichno.

Dodje mi dvd u ruke, film zove se Aurora Borealis, tada ne imadoh pojma shta je uopshte ta, ko je uopshte ta Aurora Borealis, a bome nije me ni zanimalo bash. Medjutim film do danashnjeg dana josh ne pogledah, izburnirah ga kao i stotinu drugih filmova koji chekaju na red da se smilujem i poklonim im malo svog dragocijenog vremena. I onda chitajuchi Scar Tissue, tu narkomansko-seksualno-muzicharsku ispovijest Anthony Kiedis-a, ponovo Aurora Borealis (u daljem tekstu "AB") mi se ukazhe tako shto je Mr. Anthony spomene kao jednu od destinacija njegovih chestih bijegova od droge i okruzhenja koje ga je uvijek iznova i neminovno tjeralo njoj, drogi.

Udica je bachena.

Dakle film josh ne pogledah, nije ni bitan, bitna je ona sama i ja koji joj prilazim, zastajem pred velichanstvenom igrom fotonskih chelija atmosfere i magnetnog polja zemljinog pola (sjevernog ili jozhnog, josh nisam odluchio), poput zaledjenih partizana na Igmanu 1942. koje na zamrznutoj ledini odledjuju prvi sunchevi zraci. Pored same smrti, mislim da je susret sa AR prvi najblizhi susret sa prirodom, svemirom ili Bogom, zavisi kako ko na to vech gleda.

30.07.2011.

Josh jedna pobjeda antifashizma

Ako je Jovo Divjak zlochinac, i ja sam reis.

18.06.2011.

Koegzistencija kao nemoguchnost

U St. Albans-u srpski i bosanski granap koegzistiraju na udaljenosti nekih 50 metara. Vamo kobasice, malo ljuche, a vamo suho, govedje. Pitam se shta imaju koegzistirat koji kirac, treba to na dva razlichita kraja grada. A na parkingu, gasim motor, dizhem pogled i vidim dobro poznati krst, sa dva C vako, pa dva C nako i natpis "Srbija". Onda obidjoh granape, jedan pa drugi, streljan pogledima prodavacha i kupaca, svi iz istog jada odakle sam i ja. Pare sam ostavio u bosanskom.
Dokurchilo mi je vishe vuchi ovu futu od porijekla sa sobom i ispashtati zbog nje chitav zhivot. Juche fino skontam i nafuram se da odemo turistichki u Ameriku, sletjeti prvo na zapadnu obalu, LA, Boulevard of broken dreams and so on, pa Diznilend, pa ovo pa ono, kad uto che ko grom iz vedra neba moja zhena pocheti u plan ubacivati Sarajevo i Evropu, kao neko prokletstvo kojeg nikako da se kutarishem. Jebo te vishe i Evropa i Sarajevo, svaki put kad se spomenu meni neko kao da krila otkine i lupi me dlanom po tjemenu u "haj ne seri vishe" fazonu.
Pishje Ljilja na Fejzbuku, zhali se shto joj sarajevski poshtari otvaraju pisma i pakete. Ne mogu vam objasniti kakva me je huja tu uhvatila. Naravno da nisam to prvi put chuo, to se deshavalo i meni i mojim pismima, ali svaki put iznova kad se to desi meni krv udari u glavu i onda je i bem sve po spisku i zhalim nad svojom jebenom sudbinom koja je uchinila da se rodim tamo gdje sam se vech nazhalost rodio.

04.05.2011.

Ramzes Drugi, Tutmes trechi

Prvo, ja ne vjerujem da je taj Bin Laden uopshte i postojao. Drugo, sinoch na gledam Bosance na australskoj SBS televiziji i emisiju o Semiru Osmanagichu i Bosnian dream-u. Radi se naravno o tzv. visochkim piramidama, mesiji Semiru, siromashnom i polupismenom narodu kojemu je kakav arheoloshki pronalazak izgleda i jedini spas iz anonimnosti i bijede bh. chorsokaka. Bila su tu i dva lika koji su nam urijetko pomalo svjetlali obraz ulicharsko-duhovito-razborito kritichkim osvrtom na fenomen bosanskih piramida, ali kada sa druge strane zachujemo umilne zvuke turbo folka sa debilnim tekstom o Egiptu, Visokom, planeti i piramidama, te djevojku obuchenu u Tutankamona, tachno me bude stid. Nazhalost, sve je bilo prevedeno na Engleski.

21.04.2011.

Pozdrav Suncu (ili U Ishchekivanju Penzije)

Sad za uskrs se ne radi pet dana (pe' dana) pa odosmo malo na planinu. kupujem vecheras sebi polovnu "vijetnamku" u nekoj radnji sa vojnim stvarima pa chu ko robert de niro u lovcu na jelene da jezdim po shumama i gorama; samo bez pushke jer ne volim pushke. nashiljichu si shtap ako me dje kakav medjed napadne. bez shvicarske chakije ovakav odmor jednostavno nije kompletan. Konachno che jadnica i ona da procvjeta i da se nadje u svom prirodnom okruzhenju medju drvechem, u planini i prorijedjenom zraku.

23.03.2011.

Shbbkbb

Moje dnevne paranoje su proshlost i sa sjetom se sjecham sebe kao rijetke isparanoisane budale koja je kukala nad propashchu zemljine kugle onih godina kada je malo koga bilo briga. Vijesti iz Japana vishe ne mogu da gledam, zhiv sam istraumiran i s obzirom da che stvari ichi samo na gore ja jednostano moram pronachi neki novi modus operandi inache mi ne gine kakva psihoza ili shta slichno.
A zhivot i dalje ide po starom, boshnjani se i dalje ne vole sa pravoslavnim i katolicima, kao da su tekst himne, dizajn nekog grba ili zastave, te broj ljudi u predsjednishtvu fudbalskog saveza najvechi problemi drushtva.
Eh, kud se ne rodih kao paprika.

24.02.2011.

Sto mu gromova

izmislili su neki novi snajper koji kada te nanishani mozhe da te kucne po ledjima kao kad u tramvaju vrhom kaziprsta nekoga par puta kucnete po ramenu da ga zamolite da se makne. Kada sam osjetio to blago tapkanje po ramenu okrenuo sam se, a onda umjesto zhiva chovjeka vidio sam samo crveni laserski zrak koji mi obigrava negdje oko chela.

U modi je raspadanje tijela. Kada chovjek umre, vishe ne umire normalno nego mu se tijelo raskomada na komade, svaki od jedno kilu-dvije.

Nisam poludio, ovo je samo jutroshnji san, a znam tachno i otkud mi ove slike.

Prvo, snajper.
Moj drug Danny Boi, njegov sin, te moj sin i ja ishli smo prije par dana na laser skirmish. Platish ulaz, prebacish preko glave kozhni mini poncho na koji je nakachen svijetelchi senzor i laserska pushka, podjelite se u dva tima i imate 12 minuta da ganjate i ubijate jedni druge u zamrachenom prostoru uredjen kao lavirint. Nas chetvorica smo igrali protiv jedne cure i tri momka, svi u svojim dvadesetim godinama, dakle najbolje godine za ratovanje, a nas dvojica zashli u chetrdesete, a sinovi nam svaki po devet. Odmah smo se rastrchali svaki na svoju stranu, a kada sam ostao sam, ledjima naslonjen uz zid i s prstom na obarachu osjetio sam kako me adrenalin preuzima. Ne moram vam ni napominjati kako su me prvih 6 minuta ubili jedno 3-4 puta (ja nikog) dok se nisam malo ushtelio pa za preostalo vrijeme ih nisam pocheo proganjati, hodati u poluchuchnju i prilaziti im iza ledja. Na kraju sam zazhalio shto je vrijeme isteklo (ko biva ja bi josh ratov'o) a tri dana nakon toga sam se borio sa upalom mishicha u kvadricepsima od silnog hodanja u chuchnju. Pitam se kako nisam imao ove upale mishicha u onom pravom ratu?

Drugo, Raspad tijela.
Za to je kriv Dan Brown i njegova knjiga Digital Fortress. Zhena kada me vidjela sa tom knjigom u ruci rekla mi je da sam geek, shto je meni nekako kompliment. Knjiga se dotiche moje struke i bilo mi je zadovoljstvo chitati je. Osim tog dijela kada jedan sys-sec technician bude gurnut i zavrshi na ogromnom ventilatoru tog super-kompjutera koji ga malo secne.

Od sada chitam samo erotske romane i gledam erotske filmove.

28.01.2011.

Shta bi mi bez shkole, shta-bi-mi.. bez shkole.

Wooooow (izraz sarkastichnog odushevljenja). Danas nam na poslu stigao mejl, nude nam snizheno karte za polufinale Australian Open-a, u onim kutijama iznad tribina za trichavih AUD$800 i josh smo kazhu dobro proshli jerbo su inache $1225! $800 AU dolara je trenutno 1,133 konvertibilne marke, 4,298 kuna, 578 eura, 1,193,254 tanzanijskih shilinga i 1,254 turskih lira! Ipak preferiram gledanje polufinala u svojoj kuchi, zavaljen u sofi i jeduchi kokice shto bi rekao Novak Djokovich Nooole u razgovoru sa komentatorom/ex-teniserom Jim Courier-om na terenu Rod Laver Arene neposredno nakon shto je ovaj pomeo shvicarsku princezu Fed-express Federera, a i neka je. Eto mi zhene i sina za manje od dva dana u Melbourne pa se sjetih kako me je jednom sin, prije nekih skoro pet godina tj kada je imao nekih 4 godine nakon nekih 3 sedmice razdvojenosti toliko bio pozhelio da me je u autu na putu od aerodroma do kuche ne ljubio vech lizao po obrazu i licu, bash kao neko malo slatko shtene. uh....

23.01.2011.

Nedelja u Melburnu

Uh, deset je ujutro a sunce vech probija kroz roletne i grije mi kozhu. Pochetak jucherashnjeg roshtilja nije obechavao jer se pricha razvila o investment properties, negative gearing i slichnim finansijsko-ublehashkim temama no brzo je ta prnula u shishu, mislim onoga trenutka kad se ispeko prvi chevap. Malo mi je shega bilo dok su me drugari propitivali kako je u Sarajevu, bash u jeku ove interent uvezanosti, pa sam uglavnom odgovarao kao "pa ne znam", "nisam upratio" jer govoriti o Sarajevu uopshteno uopshte nije poshteno :)

Sutra nakon godinu i kusur ponovo u odijelo i kravatu pa pravac city i 41 sprat sa pogledom na pola planete. Jadna li mi majka jerbo se bojim visine. KOntam mogao bi im trazhit kakvu odshtetu za pretrpljeni strah?

Spisak zadataka za danas:
1) ochistit firmin laptop od svojih shitova
2) nachi shampon sa 2% Ketokanazola
3) pogledat oglase za auta te nachi auto do $5000, automatik, sa klimom i motorom do 1.5l.
4) Upaliti domachinima oba auta da im se akumulatori ne istroshe
5) kupiti 100g ness kafe
6) potrazhiti kishobran
7) provjeriti raspored vozhnje autobusa 406
8) pronachi najblizhu stanicu autobusa 406 do trenutnog mi mjesta boravishta
8) iznijeti kantu sa smechem i reciklazhom na trotoar
9) pokushati izdrzhati chitav ovaj dan bez cigare
10) kupiti sastojke i potrebne zachine za kak'ih azijskih nudla

U procesu ne vjerujem da chu danas iskim ijedne progovoriti (eventualno se zahvaliti ljubaznoj kasirki na usluzi), a i ne zhelim. Juche sam se na roshtilju dovoljno izblebetao za naredna tri dana.

Da imam kuveta odradio bih svoj ultimate melburnshki nedeljni 3 o klok ekspirijens a to je kahva i novine u T-bar-u dok ti zhivi bend svira, al sam malo lijen. Da imam auto mozhda bi i otishao, al vako....

LJepota tog ekspirijensa je u tome shto je T-Bar lociran u centru centra melburna i sav je u staklu dakle vidish sve okolo dok ti ne puno pojachani bend miluje uvce. Uh, mozhda i odem...

21.01.2011.

Dear diary...

Ja u Bosni nikako ne funkcionishem kao blogger i to, na vlastito chudjenje, ne mogu sebi da objasnim. Na prvu se chini kao u Sarajevu nema chovjek kad osvjezhavati blog jerbo je toliko raznih deshavanja i druzhenja da choek prosto neima kad. Nije tachno. I u Sarajevu sam znao biti usamljen pa opet mi nije na pamet padalo da blogaram. Mislim jes, al urijetko i to preko kurca. Back in Shtrelija. Prvo shto primijetih za ovih peshest dana koliko sam ovdje je da sam fizichki aktivan mnogo vishe neg' u sheheru. To ako izuzmemo ono kad tamo bijah guzih. Sad ne guzim jer mi zhena nije tu, ali zato me guz boli od onog sica na biciklu, pa onda izvukoh i ona dva tega od pet kila, pa malo rastezanje, trbushnjaci i slichno. Australija chovjeka inspirishe da vodi zdrav zhivot i da jede zdravo, a da te na to pritom niko ne tjera. A da ne prichamo kako mi je pun kurac bio Mithete Kuracspahich, Federalne Televizije i ostalih depresivno-netalentovanih medija. Koristim ovu priliku da pozdravim novi album Validne Legitimacije kao jednu od rijetkih svijetlih tachaka na Balkanu, a Dvadesetorici zhelim isto.

01.11.2010.

Na Putu

fighting imaginary stress... Jel' to paranoja? Male paranoje koje se pretvaraju u stress od kojih ti se onda javlja perut po kosi i obrvama, jacha luchenje masti po kozhi glave shto utiche na korijen dlake pa ti kosa opada? Kako nauchiti da te libo racku? Mislim da je prvi korak prestati pushiti. I jedno i drugo. Prvo krechem sa onim drugim, a kad pobijedim to prelazium na slijedeche i tako dok ih se ne rijeshim u totalu, tih malih djavola shto me nagone na blud. Mozhda da odem kod Velikog Marokanca, al da vam prav rechem, bojim se shta che mi nach'...

27.10.2010.

Facebook Update

Fighting addictions, OCDs, et cetera...

16.10.2010.

Cirkus Columbia

Na kraju filma ljudi ko po komandi pocheshe ustajati, a odjavna shpica josh ide.... Ne kontam kako ljudima nije merak odslushati odjavni song, odgedati odjavnu shpicu, sazhvakati emocije pa tek onda ustati i izachi iz sale. Pogotovo kad je film ovako dobar i kada se tiche onoga shto se tebe ticalo. Ljudi su fakat mashine koje ponekad zaboravljaju kako je moguche i drugachije. Htjedoh rechi kako je prva stvar koju rekoh Glavnom Ejbiju nakon filma bila - nek' si ti nama danas kupila one karte za Australiju...

03.09.2010.

Jedan dan zhivota

Jednom u subwayu, naruchujemo sendviche paul, jedna koka sa posla i ja. I paul zna shta na nashem znachi chuna, kako se u stvari jel' na engleskom izgovara riba tuna. I kazhe njoj paul: sou, du ju lajk chuna? Aj lav chuna, lav it, ona che. A meni i polu sve osmijeh na lice :)

01.09.2010.

Pismo prijatelju

Pishe mi prijatelj iz Australije i izmedju ostalog pita:

"Postaste li krema iftarskog establishmenta ili ste jos usamljeni marginalci?"

19.08.2010.

emergency

mislim da se ptica zaglavila u ventilaciji zgrade u kojoj zhivim.  Iz kupatila i iz wc-a (koji imaju otvore u isti ventilacioni kanal) dolaze uznemirujuchi zvuci zarobljene zhivotinje.

19.08.2010.

A ja konto mi medju boljima u svijetu

Naši učenici najlošiji u Evropi

Datum: 18.08.2010 19:41
Autor: Bojana Vučenović

SARAJEVO, BANJALUKA - Učenici osnovnih škola iz BiH imaju najlošija postignuća u Evropi kada je u pitanju primjena znanja i sposobnosti stečenih tokom školovanja iz matematike, fizike, hemije, biologije i geografije.

Naši učenici najlošiji u Evropi

Ovo su rezultati Sekundarne analize međunarodne studije TIMSS 2007 za BiH koju je sprovela Agencija za predškolsko, osnovno i srednje obrazovanje BiH.

Analiza je pokazala da su rezultati bh. učenika u kategorijama znanje, primjena i rasuđivanje daleko ispod međunarodnog nivoa.

Alisa Ibraković, direktor Agencije za predškolsko, osnovno i srednje obrazovanje BiH, je kazala da je mnogo faktora koji utiču na postignuti nivo znanja bh. učenika, od kojih su najbitniji, na primjer, da učenici vrlo malo vremena provode na izradi domaćih zadataka, rijetko rade eksperimente, slabo su motivisani kao i nedovoljno ulaganja u opremljenost školskih laboratorija i kabineta.

"Gotovo svaki drugi učenik iz BiH tvrdi da nastavnik ponekad izvodi ili nikada ne izvodi demonstraciju ogleda ili istraživanja. Približno svaki treći učenik je izjavio da u okviru nastave fizike nikada ne izvode eksperimente ili istraživanja, kao i da nikada ne osmišljaju ili planiraju ogled ili istraživanja", navodi Ibrakovićeva.

Rijetki su slučajevi da učenici sami rješavaju probleme, da izvode eksperimente u malim grupama ili da po malim grupama obrađuju gradivo iz sopstvenih ili drugih udžbenika, da rade testove ili kvizove, što za posljedicu ima to da su časovi hemije učenicima monotoni i dosadni, zbog čega su i postignuća iz hemije manja.

''Nastavnici to što ne izvode eksperimente pravdaju nepostojanjem hemijskih laboratorija, odgovarajućeg hemijskog pribora i potrebnih hemikalija. To je samo djelimično tačno, jer su sadržaji iz hemije u osnovnoj školi takvi da se veliki broj eksperimenata može improvizovati i u učionici uz skromni laboratorijski pribor, ali uz odgovarajući trud i snalažljivost nastavnika'', pojašnjava Ibrakovićeva.

Prema rezultatima TIMSS studije testirani učenici u BiH iz prirodnih nauka su na dvanaestom mjestu ispod međunarodnog prosjeka, a samo pet odsto njih je osvojilo više od 95 odsto mogućih bodova.

"U nastavi matematike u osnovnoj školi većina nastavnika potencira 'obične računske zadatke', odnosno učenici rjeđe dobivaju zadatke koji su zadani tablicama, slikom i slično", kazala je Ibrakovićeva.

Agencija trenutno radi na preporukama za poboljšanje nastave, održavaju se seminari za nastavnike matematike i prirodnih nauka, u saradnji sa pedagoškim zavodima na području cijele zemlje.

Mato Živković, stručni savjetnik za predškolsko, osnovno i srednje obrazovanje u Federalnom ministarstvu obrazovanja i nauke, je kazao da je nemoguće da su navedeni podaci tačni, jer je poznato da bh. učenici imaju veoma dobro znanje i postižu dobre rezultate na svim takmičenjima.

Iz Ministarstva prosvjete i kulture RS je saopšteno da se stalno radi na poboljšanju uslova u školama, a u saradnji sa Republičkim pedagoškim zavodom na poboljšanju nastavnih planova i programa.

"Svjesni smo da se ne mogu preko noći dostići evropski standardi, ali prioritet Vlade RS je ulaganje u obrazovanje kako učenici u RS ne bi zaostajali za vršnjacima u Evropi i kako bi naši stručnjaci sutra mogli ravnopravni konkurisati na evropskom tržištu rada", navodi Spomenka Miljković, portparol Ministarstva.

Inicijativa za pravično obrazovanje u BiH

Inicijativom "Za pravično obrazovanje", koju su 2008. godine pokrenule organizacije UNICEF BiH, Fond otvoreno društvo BiH i "Save the Children" Norveške, predviđeno je da se skrene pažnja javnosti na trenutno stanje u obrazovanju i pokrene dijalog kako bi bile pokrenute promjene u bh. sistemu obrazovanja.

''Želimo doprinijeti unapređenju pet oblasti naročito važnih za obrazovanje djece i to na pristup obrazovanju, jednake mogućnosti i šanse, kvalitetno obrazovanje, sigurne škole, učenje o drugom i drugačijem, život u multietničkom i demokratskom društvu i usaglašeno i efikasno finansiranje obrazovanja", navode u Koordinacionom tijelu ove inicijative.

Međunarodna studija TIMSS 2007

- Učestvovalo 425.000 učenika iz 60 zemalja svijeta

- 150 osnovnih škola iz BiH

- oko 4.300 učenika

- 724 nastavnika

- 150 direktora

19.08.2010.

Uvijek je interesantno prochitati kako te drugi vide. e-novine, 19 August 2010

Sarajevo, SFF

Iz telefona vadim ovaj zapis: ”A danas i Morgana gledao. Kaže Morgan da mu je Sarajevo ”charming”, a dodao je i da nikad nije pogledao nijedan bosanski film. Međutim, ne isključuje mogućnost budućeg rada u regionu, samo ako su ponude povoljne. Kaže da djevojke izgledaju mrak." Eto, to sam skupio u par minuta. Wow.

Osvrt na filmove. Pošto mi je u opisu radnog mjesta bavljenje filmom s Balkana, bacio sam se jakim žarom na takmičarski dio. Najviše mi se svidio Tuesday after Christmas, minimalistička drama već lako prepoznatljivog ”novog vala” rumunskog filma. Kroz naoko jednostavno ukomponirane scene i kroz nepokretne kadrove, režiser Rade Munteanu priča priču o ljubavi. O višku ljubavi koju Cristi osjeća. On voli svoju ženu, majku njegovog djeteta, ali i mladu zubarku Ralucu. Priča, toliko puta ispričana, dobija pregnantnost i strahovito jaku psihološku težinu u prikazivanju jednostavnih i svakodnevnih radnji. Film Jasmina, Nedžada Begovića, na trenutke me je jako potresao. Intima izmještenosti koju Nada Đurevski tako briljantno utjelovljava svakim svojim pokretom i svakom rječju, čini da neki manje uspješni dijelovi filma, a i neumjereno korištenje muzike, zapadnu u drugi plan. Ovo je povratak intimne a sveobuhvatajuće drame u bosanski film. Režiser se ne stidi (a i zašto bi) svoje ljudskosti i ljubavi prema likovima koje opisuje, te vješto balansira, ali nikad ne prelazi tanku crtu između prirodnih i jakih emocija s jedne i patetike, s druge strane.

Tilva Roš, pobjednički film, interesantan je eksperiment, gdje se letargija nekad industrijski jakog gradića Bora prikazuje kroz nezaposlenu omladinu, koja gluvari u čekanju jeseni i novih obaveza, i zabilježava svoje stuntove mobilnim telefonima i video kamerama, te video zapise kači na youtube. Ovaj srpski Kids (Larry Clarke) povezuje Jackass i globalnost mladih video kultura sa provincijalizmom i beznadežnosti koju donosi skora budućnost. Glokalizam filma se miješa sa potragom za autentičnošću izraza, te kroz rad s amaterima koji u stvari ”ne glume”, nego pokušavaju portretirati sami sebe. Već viđeno. Ali za naše filmske kulture još nedovoljno istraženo. U svakom slučaju su kulise Bora interesantne jer se mogu porediti sa jednim velikim filmom snimanom u njemu, naime Čovek nije tica. Lažni ideali propale države se transformiraju u zakasnjela adaptiranja i kaskanja za neoliberalnim svjetskim poretkom, koji eto, bez milosti kači i vukojebine kao Bor.

U istom danu svirahu Dubijoza i Ekrem Jevrić. Ne odoh ni da podrivam sistem plaćajući 20 KM subverzivnoj grupi sarajevske raje, nit’ se opustih uz Đimijev sidi od par tauzend dolara… Ali sam jedno jutro otišao da kupim Oslobođenje i vratio se u sitne sate nakon gledanja Discipline Kitschme. Čika Koya jeste tata. Definitivno.

Puno propuštenih filmova, Woody Allen, Invictus od Eastwooda, Polanski, pobjednik iz Cannesa, dobitnik Oscara za najbolji strani film, Tanović, Duraković. Ništa mi se to ustvari nije gledalo, pa se možda i ne računa kao veliki propust.

Možda je do mene, ali sve me nervira na ovoj kulturnjačkoj pijaci. Sve akreditacije, svi tjelohranitelji koji misle da mogu iskazivati moć nad španskim novinarima koji ne znaju da treba otvoriti fakkin ruksak, jer zamisli, ne pričaju bosanski… Minići, silikoni, estrada, skupe naočale, kvazigradska raja, čaršijska raja, VIP, Miss, Fis, urbano, asfalt, tepih, svjetla. Slabo tu ima filma… Ne nerviraju me moji drugari koje skupljam po raznim drugim mjestima, nevezanim za festival.

Srećem Zoku, predratnog druga koji je napravio 32. decembar. Volio bih da mi dođe na festival u Gbg-u, da ga vodim po birtijama sivog i blatnjavog Geteborga u januaru.

Prepucavanja po lokalnoj štampi. Nikome se ne sviđa Durakovićev film, ali se jasno vide lične osvete napisane pod krinkom filmskih kritika i recenzija.

Kupujem Srpski film i Porno bandu u Sarajevu, gradu koji je odjednom lišen svih pirata a koji će se nakon festivala opet razmiliti svuda.
04.08.2010.

Something to look forward to

The Chemical Brothers sviraju u Melburnu u martu u Rod Laver areni; izgleda da su me nebesa malo pripazila i kompenzirala za onaj moj propust njihovog pojavljivanja na ovogodishnjem Exit-u za vrijeme chijeg odrzhavanja bijah u dalekoj Turskoj umakajuchi guzove shto u more shto u bazen.

Dakle vracham se odakle sam i doshao, a to nije p. materina nego Australija.  Dao sam shansu i sebi i svojoj familiji i Sarajlijama da se iznova zavolimo, zakunemo na vjernost i povjerenje no izgleda da taj spoj "wasn't meant to be" te chu tako lakshe pokupiti prnje, tj ona svoja dva kofera te nazad u Melbourne, gdje mi je i mjesto.

31.07.2010.

A gdje su bili za vrijeme rata? Koji ce nam oni.

Chitam na omiljenom nam sarajevo iks portalu neki chlanak o likovima originalno iz Sarajeva koji uglavnom vishe tu ne zhive i onda komentari, naravno neki pozitivni neki negativni, kao shto je to i ochekivati od suda javnosti, ali me se najvishe dojmio jedan komentar lika koji kaze

"A gdje su bili za vrijeme rata? Koji ce nam oni."

U pitanju je godina 2010 i ne mogu da vjerujem da se to pitanje josh uvijek povlachi.  Takvih konzervativaca nazhalost josh uvijek ima, a kolichina takvih odredjuje da li ce Sarajevo da postane geto ljudi koji su sami sebi dovoljni ili otvoren grad u kome ce se svako (osim dokazanih kriminalaca i ratnih zlochinaca) dobro osjechati.

26.07.2010.

ZHABA

Dobijemo od kuma pozivnice pa sa hashisharem odemo sinoch u Kamerni na Zhabu.  Predstava je pochela u 23:30, ispred mene Goran Milich, Bozho Sushec, a u redu iza, malo desno, Mira Furlan.  Kontam potrudiche se vecheras glumci garant, al da che se ovako potruditi nisam vjerovao. 

Ustvari, svaki put je navodno ovako, a gluma je..... nemam rijechi.  Ne znam jesam li ikad u zhivotu bio ovako dirnut nekim umjetnichkim komadom, slikom, zvukom ili rjechju, kao sinoch.  Mozhda neka utakmica jedino...  Kad je Hadzibegich fulio onaj penal na Mundijalu, recimo...  A kakve li sluchajnosti, Hadzibegich je takodje bio sinoch na predstavi i opet drama.

Emir Hadzihaf. je jedan monstrum, glumac nevidjen, fino ti nije jednostavno da ga gledash dok je onako lud.  Svaka chast i Aci, Mirsadu i Muameru, valjalo je stati rame uz rame sa Hafizbegom.  Hafizbeg je kao chovjek malo kome drag, ali kao glumcu mu se nema shta zamjeriti.  To je kvalitet koji bi i majmuni i konji, i ptice i cvijeche prepoznali.

22.05.2010.

Pile moje pache moje malo....

Chedo moje, luche moje lepo...

Sinoch sam umro.  Oko tri ujutro ostavio sam Hashishara i chetiri zhene da shize, a ja sam bez rijechi, mirno i dostojanstveno napustio dnevni boravak i strovalio se onako u charapama u krevet.  Poslije su mi se, bash kao chovjeku na samrti, ukazivale slike koje u tom trenutku nikako nisam htio da gledam, a onda se kovitlale zajedno u jedan mega-vrtlog iz kojeg je san bio jedini spas.

Vecheras je kod mene pederbal.  Ono zhena od sinoch che najvjerovatnije u kino dok chemo Pjevach, Hashishar i ja otvoriti po pivku negdje oko 15 do devet (pjevach che sok, on ne pije) i gledati FLSH(Finale Lige SHampiona)

Odo sad na twitter vidt shta ima,otcrikat ovu kafu pa onda trkom u zagrljaj sarajevskom subotnjem popodnevu.

27.04.2010.

Sanovnik

Sanjao sam da su se u nekoj meni bliskoj vodi (npr Miljacki, i to bash kod Drvenije) pojavile ajkule i da tu i tamo papaju ljude.  Ajkule su raznih velichina od po pola metra duzhine pa do jedno 7-8.  A fazon je u tome shto se to od naroda krije, a narod se i dalje kupa.  Takodje, u toj istoj bliskoj vodi se u odredjenim vremenskim uslovima pojavljuju i teniske loptice koje poput meduza zhare i pale po ljudskoj kozhi.
Biche da mi neko o glavi radi.

24.03.2010.

Zhiv, zdrav, nahranjen

Nishta od vecherashnjeg azijskog nudlisanja sa kumovima, moracemo sami.  Napravio sam nudle prije par sedmica od kojih smo moja familija i prijatelji prste oblizivali.

Tajna te ljepote je naravno u od strane merkatora vech pripremljenim I upakovanim sastojcima koje ja poput nekog modernog etno kompozitora iskoristim I upakujem, kao, u svoju pjesmu.

Uglavnom, jedan od one dvojice iz onih epizoda o taksiju (a nije debeli) je probao te nudle, trazhio repete (od engleske rijechi repeat) I izjavio kako bi volio ovakvo jelo dobiti u restoranu.  Biche interesantno vidjeti da li chu I vecheras postichi isti uspjeh.  Zvrchka je samo u tome da se sve termichki obradi ali tako da se nudle I povrche ne prekuhaju I da meso ostane sochno.  Ajde….  Onom curry-ju iz flashice i soja sosu, njima svakako nishta ne mozhe biti, za njih se ne sekiram.  Mislim da je najvechi kunst kad znash sam sebi svoje omiljeno jelo napraviti.

21.03.2010.

True

Čitam prošli post i kontam jesam bio nadrkan...

21.03.2010.

Chas Anatomije III

Vidish, umalo ne prokomentarisah Eurovizijske izbore bratskih nam zemljica u regionu.

Hrvate nisam ni gledao, vidim jedno veche Dora radi polufinale, pa se to bira, pa se shalje u finale pa se otezhe, komplikovano i ne i vrijedno gledanja.

Onda Srbi naprave sjajan posao sa onim izborom i Bregovichem gost domachinom koji vishe samo pa shto otvoreno ne kaze voditeljicama i svojim gostima - de malo da vam se ja sada dok drzhim ovaj zlatni gibson malo i pokenjam po labrnji, siguran sam da che vam se dopasti.  To izgovara sa istim onim shalabajzarskim, opushtenim tonom.  Zvali su ga Gricko.

Dakle, dragi moji australski chitaoci, izvodike su se tri pjesme koje je Bregsson namjenski napisao i odabrao tri pjevacha da onda publika izabere.  Meni lichno je nastup Emine Jahovich od chije pojave ti se ledi krv u zhilama i jezhe dlake svuda po telu, dakle njena pesma mi je bila najbolja, ali ode u Oslo zvezda Granda Milan Stankovich, mladja verzija Darka Jelisicha sa glasom Zdravka Cholicha i avaj za srpske narode prijemchivom pesmom.  trecheg izvodjacha spominjem tek da se ne pitate - a shta je bilo sa trechim?  Nishta.

Josh jedna stvar vrijedna pomena je gostovanje Regine kod Bregovicha.  Ebnerova interpretacija pjesme Zamisli je u meni probudila zhelju da se Regini zabrani bilo kakvo javno pojavljivanje vishe ikada. A za to vrijeme dok je Ebner svojom mlitavom interpretacijom iritirao sve one sa iole sluha u ushima, za to vrijeme mu je bregovich pjevao prateche vokale i shto bi se nashim jezikom reklo - pojeo ga.  A za to vrijeme je orkesta-za-svadbe-i-sahrane nemilosrdno mljeo sve pred sobom svojom preciznoshchu, snagom, zvukom.  Meni je to bilo posebno interesantno jer mi je pun kurac ovih "nashih" izvodjacha sumnjivih kvaliteta te je ovo mnogima bila divna prilika da vide koliko nam u stvari vrijede nashe danashnje zvijezde. 

E sad Bosanciiiiiiiii....  Mislim da je poshteno rechi da se ochigledno nije imalo para, ali ni to nije izgovor za onako loshu prezentaciju popularne nam muzike ove godine.  Pjevach je bezveze i pjesma je bezveze, tako da se sada nechemu josh i mozhemo nadati jer koliko se sjecham minus i minus daju plus.

20.03.2010.

Jel me pozheleo neko

Jes kurac.  Uvijek je onaj ko se digne morao i da padne.  Jednosatvno nije dobro da si drugachiji jer treba da si dio mase, ali shta ja to vama pricham kad ste svi takvi.
Elem, sinoch na Prljavom Kazalishtu vidim ljude koji uopshte nisu tipichna koncertna publika, mislim shta je tipichna koncertna publika?  Ako je to publika koja dodje na Sikter ili Skroz onda ovo sinoch zaista nije bila tipichna publika.  Medjutim vidio sam ljude stare kao ja i starije koji su doshli da se zabave i to se odmah osjeti pa i tebi bude ljepshe.  Jednostavno mora da postoji neshto shto te digne nakon one sjebade pred ulaz gdje te preprodavachi vishka karata na sebi svojstven nepristojan i agresivan nachin muntaju da im jal prodash kartu jal da je oni tebi prodaju.
Uglavnom, publika za koju mislim da dugo nije ishla na koncerte.

Mart je krcat rodjendanima u mojoj familiji te je vrlo teshko da ih sve upratish, nakupujesh poklona i ostalo.

Imam druga koji niotkoga tjeran gonja Teoriju relativiteta i Kvantnu mehaniku,  Shta je slijedeche druzhe moj?  Meni su iskreno pornichi drazhi.

Josh jedno dvije sedmice su ostale do trenutka istine i onoga shto chekam zadnjih pola godine i od chega mi je vech malo muka.  Sve je otvoreno i shta god da se desi ja chu biti zadovoljan, ili da se toga zauvijek vishe rijeshim ili da udjem u to sretan i dam sve od sebe,

07.03.2010.

100% Rock'n'Roll

Sinoch je taksista za razliku o neku noch bio pozitivan lik i ovaj put smo debeli, bumbatre i ja ishli bez Pametne nam Glave a tarifa je bila 12.60 shto je otprilike kolioko nam je i onaj divlji taksista naplatio neku noch.

Taksista je sa Vratnka, a ja sam dosta vremena u mladosti provodio gore tako da nam je vozhnja bila prekratka da se podsjetimo svih tih likova.  Reko je da che pozdravit' Muju od mene.

A kuchi nas je chekao somun, zvrkich bureka, komad suhog mesa, sira i domacheg ajvara + feta sir.  Munchies u pola 4 ujutro.

A koncert, koncert je bio dobar, shta ja znam, veselje pravo...  Sikter, Skroz, Shtuke, Laka i Dvadesetorica pa udri do pola jedan u Domu Mladih.  Line-up je takav da je automatski isprofajlirao raju tako da je atmosfera bila bash domacha.  A Laka dobaaaar.  Primijetio sam da mu je pratechi band u stvari i pratechi band Dine Merlina, omrazhenog Bosanca od strane blogerske nam zajednice.  Toliko poznatih, toliko dobrih emocija, susreta i zajebancije su josh jednom pokazali zbog chega se ispplati vrachati se Sarajevu.  Iako je ono ukakano, zbog ovoga se ipak isplati.

s poshtovanjem,
Mele.

01.03.2010.

The World of Survival (preveo i obradio Dejan Djurovich)

Ne znam da li je ovo u Sarajevu normalno, ali meni sigurno nije.  Jutros oko tri Punto ne upali [a dovelo nas tamo - kako(?), pitasmo se mi] te se nas chetvero uhvatimo taksija.  Debeli naprijed, Pametna Glava, moja bumbatre i ja sjednemo nazad i pravac Vraca da odvedemo Debelog.  Plan onda je Pametna Glava i njegov dom, pa chemo onda mi golupchichi do nashe finalne destinacije. 
Odbacismo Debelog, spushtamo se niz Vraca i ja bacim pogled na taksimetar da provjerim prolazno vrijeme kad ne lezi vrazhe, taksimetar ugashen.  Ja sa zadnjeg sjedishta prvo pomislim kako se bez kurca ne ide na svadbu, a onda gazdi dam do znanja da mu sprava ne radi kad on ce – "ma pregorio osigurach pa neche da radi" i poche pritiskati tipke na iskljuchenom taksimetru ko biva – ako ne vjerujete meni, dugmad ne lazhe.  Pa reko shta chemo sad?  Kaze on – ne bojte se, nechu vas zakinuti. 
“A kako si nam mislio naplatiti kad ti sprava ne radi”, ne posustajem ja, kad on poche da mrmlja kao kad shkolarci ono napamet sabiraju pa pishu i pamte i konachno progovori normalnim glasom “12KM”, reko dogovoreno. 

Kakvo je ovo doshlo vrijeme da se i sa taksistima morash nagadjati oko tarife? 

Opusti se, opusti se, opusti se, opusti se.

20.02.2010.

tagovi: djeca, dom, drushtvo, ekonomija, sport, umjetnost, zabava, zdravlje, shkole

i still call australia home.

05.02.2010.

Sredjivanje

Meni blogeranje nekako ima smisla jedino kad sam u australiji i okeaniji.  Tamo, hvala bogu, sistem je podmazan i brz pa imash puno vremena za lasha-landaranje, misli su ti sredjene i vremena ima za duhovnu nadgradnju.  Ovdje u zavichaju sam neshto malo preko mjesec dana i josh nisam doshao u tu artikulisanu fazu u kojoj bih mogao dati neki osvrt na sebe u zavichaju, sebe daleko od doma (u kojem mi sada neko drugi zhivi, prlja, prdi i razvaljuje) kao i sebe u sebi i sa sobom. 

Ne gledam vijesti slash dnevnike. 
Ne zagledam u prolaznike i putnike namjernike u gradskom prevozu.
Ne gledam u prosjake (uglavnom zhene i to romkinje) sa bebama i malom djecom u naruchju na -12.
Ne hodam glavnom ulicom od jedan do dva.
Mirim se sa postojechim sistemom fenomena mikrokredita i chinjenicom da pola grada ne pricha medjusobno zbog toga shto otplachuje tudje kredite.
Organizujem sportske aktivnosti sa badzom.
Uvodim adsl u lijepom i svjezhe iznajmljenom stanu.
Prebacujem frekvencije na tv-u i to prvo nashe kanale, pa onda iz regiona pa onda ostale.
Konachno sam nashao dezodorans koji mi odgovara (Rexona cobalt).
Ochistio sam kamenac sa zuba.

07.01.2010.

Oj disko disko disko

Eh shto volim da se probudim u jedanaest ujutro chudo jedno.  Ubiche me ove emocije i spontanost.  Zadnjih par dana prolazim pored svoje nekadashnje biblioteke i vidim radi i neka gospodja sjedi u njoj.  Uglavnom nema nikoga, a vani hladno.  I kisha pada.  Ne bi meni mrsko pa udjem.  "Odlozhite kishobran" reche gospodja, dole itison, te tako i uradim.  Prvo shto primijetim je da nema niti jednog kompjutera.  Biblioteka, a nema kompjutera, chudim se ja.  Majka mi neprimijetno prinosi chashu nacijedjenog vochnog soka, to nema veze sa bibliotekom ali oslikava mene u vremenu i prostoru.  Dakle spontanost.  Knjige su poredane po geografskoj pripadnosti njihovih pisaca.  Nemaju ni Kapital, a bogami ni Mein Kampf.  Ilijadu i Odiseju nisam ni trazhio, to sam hajrovao josh u ratu.  Sa gospodjom sam sa lakochom ushao u petnaestominutni razgovor i nahranio dushu. 

Od ove godine dana zhelim da napravim bajku koje chu se sjechati dok sam zhiv.  Pravim planove, jednogodishnje i realne, a zvuche kao bajka.  Postoje tri stvari koje odredjuju svaki projekat a to su vrijeme, ljudi i novac.  Poklopile su se sve tri, a ja samo treba da ih povezhem. 

29.12.2009.

Zashto je u Sarajevu tako dobro?

Dva od tri dana koliko sam ovdje su bila fenomenalna.  Desilo mi se stvari koliko mi se u Melburnu desi pa za sigurno jedno godinu dana, ako mi se ikada i dese.  Bezveze mi je da vama voajerima javno iznosim sve likove, situacije i detalje ali kada pomislim da je predamnom josh slichnih xxx dana, smrznem se od straha.  Kvalitetno brate, kvalitetno.  Chak su i mandarine bolje i za australijske mandarine ove mandarine su organic mandarine.  Izgledaju nerazvijeno, ali su slatke i zrele teksture, sve pozhelish da ih jedesh stalno.
Shto se politike i ekonomije tiche, ne mogu se ispravljati krive drine nego gledaj da sebi sebichno organizujesh svoj mikrokosmos onako kako tebi odgovara jer vrijeme teche zhivot je kratak.  Guska se peche a meni che patak.

21.12.2009.

Djerdan

Drage moje Djerdanlije, evo zhiva dokaza Glombalnog Ugrijavanja.  19-ti decembar a vidju sunza i sunchanijeh naochala.  Malo mi je ove crvene jabuike vishe pun mi je kurac (kuri ti virac), al dirigent me zamoleo da bash to pevam te me tako evo.  Svechano obechavam da chu da se manem crkvene jabukle i da me nikakva familija ni rodbina neche natjerati da im dotichnu glazbu sviram. 
Na dan kada postajem pionir obechavam da chu radije da izuchavam opus Esme Redzepove ili Zlate Petkovich nego Crvljivu Jabuku.

11.12.2009.

Signali u Nochi

Mislim da sam u nekom svom paralelnom zhivotu rezhiser i da sam sebi shaljem filmove kroz snove.  Nekoliko mi se puta do sada desilo da sanjam i u snu imam vizije, vidim scene, kadrove, fotografije, detalje i uzhivam u njima ma koliko na momente uzbudljivi ili strashni bili.
Medjutim kada se probudim iz takvog sna obichno vechinu toga zaboravim, ostane par slika i zhalim shto nemam neko dugme za snimanje snova pa da to onda ovjekovjechim.
Izgleda da su mi preduzecha i samoupravljanje sudbina, a izgaranje u umjetnosti i beskrajna ljubav prema onome shto radish su neshto shto se ipak deshava drugima.

07.12.2009.

Josh jedna o skulama

Jebeno se rijeshiti skula koje si 13 godina skupljao, a u procesu sam pobacao i neke koje sam sa sobom dovukao i iz prijeratnog Sarajeva.  Trudim se da se nauchim da se ne vezhem za stvari jer su to samo stvari, a onda se vazda sjetim svog chache kako nishta svoje iz mladosti, a kamoli iz djetinjstva nije sachuvao i kako je to meni vazda nekako falilo kad sam bio mali.  Al kad skontash shta mi evo fali, a i njemu je tako lakshe vjerovatno bilo, rijeshiti se skula iz Bosanskog Petrovca i dochi u Sarajevo.

27.11.2009.

Kako biti fukara a da te ne primijete.

Vecheras sam bio na firminom xmas party-ju, bio je tu i Veliki Gazda, vlasnik firme, 80-ogodishnji zhivahni starac milijarder iz jednog od prijashnjih postova sa kojim sam u neka doba na karaoke mashini otpjevao Sinatrin My Way i zahvalio mu se na dopushtenju da radim za njega iz sarajeva na godinu dana, pozelio mu merry xmas a onda sam na putu kuchi u stilu zadnje fukare svratio u dragstor i kupio kiflu i 10 deka churetine koje sam slatko spucao chekajuchi zadnji prevoz kuchi.  A onda sam kisnuo hodajuchi do kuche dok mi je u slushalicama svirao Oksidzen od Zhan Mishel Zhara.

17.11.2009.

Valja meni slijedechi mjesec po prvi put na snijeg nakon 13 godina

Eto prodje i taj belaj.  Prodato je tachno sto karata, pojelo se popilo i za pojas zadjenulo.  Jedino mi je vatra shto sam Ivani malo usro pochetak na Put putujem, ali kad se sve sabere i oduzme bilo je pravo dobro i svi su otishli zadovoljni.  U neka doba sam se osjechao kao na proslavi 40 godina mature, sviram Madjaricu a ispred mene se skupila gerijatrija pa pleshu, isto ko na zabavi doma kulture Crni Vrh. 
Pjevao je tu i hor i nije loshe bilo medjutim shto se mene tiche hajlajt vecheri je bio nash pochetak svirke i Iznad Teshnja koju je pjevala gospodja mi u mene, zajebala je i Severinu i Jasnu Zhalicu, staaare mi.  Ciganija prava. 


Stariji postovi