Sporna Dijaspora

Pishem ovaj blog da ostane zapis moj o meni a Meshi hvala na lijepim rijechima. peace.

22.03.2013.

Anatomija

Godina četrdeset i peta, dan sto dvadeseti (neki nepažljivi čitalac će zaključiti da mi je sada 46 godina a nije nego su mi 44 godine i 4 mjeseca)... Fizičkom spremom i nisam baš zadovoljan mada u pantalonama uskih nogavica i majicama pripijenim uz zmijsko telo po mom mišljenju i dalje dobro izgledam. Jedino me malo jebe gloova (glava) koja je počela da ćelavi, malo je pljosnata na potiljku, nos je kriv, kvrgav i povijen prema dole i u stranu, a desna nozdrva uglavnom začepljena. Mislim da me ipak vadi ova jareća bradica koja mi i pored tih mana ipak rekao bih dobro stoji. Pola svojih zuba nemam, zamijenjeni su vješto i nevješto postavljenim navlakama i parcijalama, a neki nažalost nikada nisu zamijenjeni pa onda oni sa suprotne vilice nemaju od šta (odašta) da se opiru nego potonu u ambis svaki put kada zatvorim usta i sklopim vilice. Ima tu i razlike u bojama prouzrokovane vjerovatno ljenošću zubara kome je valjda mrsko bilo potrošiti josh nekih 20-ak sekundi da provjeri još jednom da li je ta nijansa koji je odabrao baš ona koja se slaže sa susjednim zubima te tako ja zbog tih spornih 20-ak sekundi većinu svog odraslog života ispaštam i imam iskrivljen osmijeh, e da bi prikrio zubarovu ljenost.

Imam dvije krilatice kojima se rukovodim a to su, pod jedan, da prestanem u stvarima konstantno tražiti negativne stvari te da se fokusiram na pozitivno i ono šta želim da ostvarim i pod brojem dva je da budem fin prema svom djetetu i da što više vremena sa njim provodim, svakodnevno. Iz mene ponekad izbije nervoza pa se i ja nekad pred njim upalim ko fitilj, pa dreknem, a poslije mi se srce kida jer njemu je, iako je sada vech 11 godina star, duša još uvijek čista poput anđela i ne zaslužuje, barem od mene, nikakve izlive neuroze.

On je jedina osoba kojoj bi dao (i kojoj dajem) zadnji zalogaj mog omiljenog subotnjeg jutarnjeg sendviča sa svježom kiflom, pavlakom, ajvarom, portuguese chikenom i masdam sirom i jedina osoba kojoj kad me npr prekine u snimanju vokala ne složim frku nego skinem one slušalice, zagrlim ga i sa pažnjom odgledam taj neki movie trailer koji je on na iPadu napravio zahvaljujući tom nekom app-u kojeg je daunlodirao, a Apple je naravno za taj app download automatski skinuo cifru sa moje kreditne kartice, mamicu i kapitalističku. Druga i posljednja osoba koja može da me prekine u tom snimanju je moja supruga koja kao furija uleti u sobu, otvori ormar i mrtva-hladna slaže u njega moje pidžame i potkošulje. Pretpostavljam da ima svo pravo svijeta na takvo ponašanje dok god ih ona za mene slaže i na nju onaj moj mrski pogled koji joj po ulasku dodijelim uopshte i ne djeluje jer ona i ne gleda u mom pravcu već pravac ormar... I siguran sam da me u tom trenutku mrzi jer ja tamo nešto ko teenager snimam dok ona slaže veš i pere suđe. Neka meni nje i ovakve, kako bih uspio snimiti novi album sa 20 pjesama, da nje nema jedva bih snimio i deset (ako bih i toliko!) jer bih ostatak vremena prao suđe, slagao pidžame i potkošulje. Žalim se tako nedavno svom kolegi iz virtualnog nam benda oko uslova snimanja kad kaže on - poslušaj pažljivije zadnje 3-4 sekunde matrice za tu-i-tu pjesmu koju sam ti poslao i ja poslušam, tj prvo malo pojačam da bolje čujem i prepoznam glas njegove žene koja mu je uletila u sobu i nešto mu "zvoca"... :)