Sporna Dijaspora

Pishem ovaj blog da ostane zapis moj o meni a Meshi hvala na lijepim rijechima. peace.

28.09.2013.

Prodje august, nabismo ga nogom

Poštovani čitaoci, dragi posjetioci...

Prvi put nakon duže vremena nisam zadovoljan svojim godišnjim odmorom. Sarajevo me pritiskalo svojom težinom, a bogami i Bangkok. Nakon prvog dana hodanja po Bangkoku poželio sam da više ne idem nigdje iz hotela i obližnjeg šoping centra. Ne toliko zbog mene, mogao bih ja svugdje i svašta, nego zbog žene mi i dijeta koji preferiraju svilu i kadifu u odnosu na ulice Bangkoka. A hotel je imao super otvoreni bazen na osmom spratu sa ležaljkama, suncobranima i dva jacuzzija (jedan vruć, drugi hladan) tako da mi vrludanje po vrelim ulicama grada baš i nije nedostajalo. A na svakom koraku te neki taksista presreće, munta, pa te još onda obični pješaci domoroci takođe ne ostavljaju na miru nego ti sve kao nešto hoće pomoći, a uglavnom te peglaju. A kad udješ u taksi onda se još moraš nadmudrivati sa taksistom da ti upali taksimetar. Jad i fukareština. A valjda sam im još posebno interesantan jerbo sam bijelac, ali avaj, bijelac sam koji ne voli ljude i samim tim ni direktnu komunikaciju sa njima, valjda zato volim blogovanje jer tako nadomjestim tu urodjenu ljudsku potrebu za komunikacijom. Od sada idem na odmore samo tamo gdje nema fukare i gdje te niko ne primjećuje.

A Sarajevo ko Sarajevo, sve znate. Ono što ne znate je da ja svaki svoj dolazak u Sarajevo prvo jedno sedam dana odbolujem. Isuviše su jake te emocije i sjećanja na prošlost i suočavanje sa sadašnjošću, nešto slično kao kad svoje dijete ne vidiš godinu dana, a ono izraslo, promijenilo se. Sarajevo se mijenja ali ne na bolje, a ljudi su malo je reći zajebani. Valjda su svi ti ratovi i kokuzluk ostavili traga na psihama i modifikovali DNK, ljubaznost se primijećuje samo kod customer service radnika koje privatnik tjera da budu ljubazni, a dostojanstvo je spalo na niske grane, skoro pa k'o u ratu.

Ilustracije radi, dođem ja, dijaspora, iz jedne ovakve zemlje koja vrvi od ljubaznosti i gdje su zakoni uspješno implementirani i nema trte - mrte, pa dodjem onda na plato ispred Skenderije da kupim kartu za koncert (moram da priznam da su to bili Let3 i Rambo), a tapkaroš, širok ko ormar, stane pred šubu iza koje sjedi nemoćni prodavač karata, dakle kompletno je zakloni i kaže "trebal' karata?". Mislim da je suvišno pitati - kako tu bagru policija ne pohapsi? Znam, smiješan sam... Zato i jesam ovdje gdje jesam. Sarajevo je sve bliže Aziji, a sve dalje onome čemu smo osamdesetih godina prošlog vijeka stremili i nadali se. Jedina kriza koju ja priznajem je kriza kada se nema hrane i vode. Sve ostalo znači da neko nekoga tu krade i pravi budalom. Niko me ne može ubijediti da ta zemlja nema prirodnih resursa od kojih se može fino živjeti. Problem je u tome što tu svako svakoga krade, ne samo na onom političko-državnom nivou nego i među običnim ljudima, prijateljima, komšijama i kolegama.