Sporna Dijaspora

Pishem ovaj blog da ostane zapis moj o meni a Meshi hvala na lijepim rijechima. peace.

07.08.2013.

Kad sam bio mali maštao sam da ne jedem nego da tabletama unosim nekakve hranjive sastojke.

Prvo da neshto raščistimo, tj da ispravimo laž iz prošlog posta, nemam mastercard nego vizu, al opraštam si jerbo je to bilo više u blogersko-fiktivnom zanosu nego što sam baratao činjenicama. Zahvalan sam na tome što imam dijete, a pogotovo što je ovako nježno i divno jer da ga nemam moj bi život ličio na život nekog nomada istetoviranih nogu, otrovima oštećene jetre, a vjerovatno bih živio u Singapuru jal u Bangkoku i lovio ribu. Žena bi mi, normalno, bila kakva oniska chubby Azijatkinja al bih je ostavio nakon šest mjeseci zbog "irreconcilable differences", naime ja bih se u neka doba uželio sarme, a ona da se otvori nekome na svom jeziku umjesto što se samnom pati na skromnom engleskom. Gledao sam juče film "Armin". POnekad u meni preovlada mazohista pa gledam naše filmove i oni u meni izazivaju emocije od kojih čovjek bi se najradije ubio ili poželio da ga je otac umjesto što ga je napravio, izdrkao u kakvom veceu i nikad me ne doveo u situaciju da žalim sebe, svoju familiju, svoje prijatelje i sve ono što si i odakle si. Šta bi mi falilo da sam neki švabo, kontaš, Dietrich na primjer, da budem mašinski inžinjer, radim za Mercedes, imam tri sina žute kose i Laibach frizura koji će me sa mojih 70 godina starosti odvesti u kakav starački dom i posjećivati dva puta godišnje, jednom za Božić jer Dietrich je valjda katolik, a drugi put za moj rođendan. Daleko od Pinka, daleko od očiju i od srca. Milina brate...

26.07.2013.

God put a smile upon your face

Hem je petak, hem slijedeće sedmice letim za Sarajevo, hem u Mostaru i u Sarajevu gostujem kod jednog super benda... Kako ono, za sve ostalo ima Mastercard...

12.07.2013.

Da, svima.

Rođen sam davne 1968 godine u Sarajevu, na Jezeru. Djetinjstvo sam proveo u Kovačićima igrajući se uglavnom na donjem i gornjem dvorišhtu (gornje dvorišhte je bilo iznad zgrade, a donje, logično, sa donje strane zgrade). Zgrada je bila mala, dva ulaza, dva sprata plus prizemlje, a iz Ljubljanske ulice i preko gornjeg dvorišhta i kroz haustor mogao si doći do donjeg dvorišhta, proći pored visokog kestena i stepenicama se spustiti u Splitsku ulicu. Umjesto stepenica, alternativa je bila skočiti sa garaže, što smo kao djeca radili u jesen kad sa onog kestena popada lišće a mi ga snesemo na trotoar ispred garaže pa skačemo na njega.
Januara 1979. preselili smo na ČVillu koja je nakon Kovačića bila ravna k'o Banat, a ako si htio da se sankaš morao si ići na Obad, obližnje brdo "kad se ono hoće" u Buća Potok.
"Buća, Buća oj, po-to-či-ću moj" pjevali smo u to doba našim Bućanima, drugarima u osnovnoj školi koji su onako malo "papili" i imali čudne naglaske. Jednog od tih Bućana sam na Srni tokom rata prepoznao, bio je Karadžićev tjelohranitelj (hranio mu tijelo, golim kurcem nadam se), no to nije tema naše današnje emisije...
Mogao bih ovako nastaviti sa slikama i dogodovštinama iz djetinjstva dok ovom blogeru ne popunim krute diskove (toliko sam star), ali preskočićemo neko vrijeme, nečiji lifetime shto bi se reklo, i vratićemo se u malo skorije doba, ono poslijeratno, kada sam prvi put došao iz Australije u Sarajevo i prvi put vidio Merkator, onaj prvi, legendarni u Ložioničkoj i u samoposluzi vidio sok od brusnice. Dopao mi se ili ne, nije sada ni važno, važno je to što sam se tada zapitao, ko je ta, odakle je ta brusnica i gdje je bila čitav život moj do tada. Asocirala me na AIDS koji se pojavio onako u po frke, iznenada i evo još uvijek je tu. Tako i brusnica. Da li je taj sok možda i prije rata postojao pa je možda bio puno skuplji od tadašnjeg Lero soka shto mi je mati kupovala, ne znam, volio bi da mi neko objasni ko nam je nametnuo tu brusnicu, da li slovenački okupator preko Merkatora ili neko drugi i da li je to čudo oduvijek možda kod nas raslo, o tugo jesenja.


Noviji postovi | Stariji postovi