beats by dre cheap

Prodje august, nabismo ga nogom

Poštovani čitaoci, dragi posjetioci...

Prvi put nakon duže vremena nisam zadovoljan svojim godišnjim odmorom. Sarajevo me pritiskalo svojom težinom, a bogami i Bangkok. Nakon prvog dana hodanja po Bangkoku poželio sam da više ne idem nigdje iz hotela i obližnjeg šoping centra. Ne toliko zbog mene, mogao bih ja svugdje i svašta, nego zbog žene mi i dijeta koji preferiraju svilu i kadifu u odnosu na ulice Bangkoka. A hotel je imao super otvoreni bazen na osmom spratu sa ležaljkama, suncobranima i dva jacuzzija (jedan vruć, drugi hladan) tako da mi vrludanje po vrelim ulicama grada baš i nije nedostajalo. A na svakom koraku te neki taksista presreće, munta, pa te još onda obični pješaci domoroci takođe ne ostavljaju na miru nego ti sve kao nešto hoće pomoći, a uglavnom te peglaju. A kad udješ u taksi onda se još moraš nadmudrivati sa taksistom da ti upali taksimetar. Jad i fukareština. A valjda sam im još posebno interesantan jerbo sam bijelac, ali avaj, bijelac sam koji ne voli ljude i samim tim ni direktnu komunikaciju sa njima, valjda zato volim blogovanje jer tako nadomjestim tu urodjenu ljudsku potrebu za komunikacijom. Od sada idem na odmore samo tamo gdje nema fukare i gdje te niko ne primjećuje.

A Sarajevo ko Sarajevo, sve znate. Ono što ne znate je da ja svaki svoj dolazak u Sarajevo prvo jedno sedam dana odbolujem. Isuviše su jake te emocije i sjećanja na prošlost i suočavanje sa sadašnjošću, nešto slično kao kad svoje dijete ne vidiš godinu dana, a ono izraslo, promijenilo se. Sarajevo se mijenja ali ne na bolje, a ljudi su malo je reći zajebani. Valjda su svi ti ratovi i kokuzluk ostavili traga na psihama i modifikovali DNK, ljubaznost se primijećuje samo kod customer service radnika koje privatnik tjera da budu ljubazni, a dostojanstvo je spalo na niske grane, skoro pa k'o u ratu.

Ilustracije radi, dođem ja, dijaspora, iz jedne ovakve zemlje koja vrvi od ljubaznosti i gdje su zakoni uspješno implementirani i nema trte - mrte, pa dodjem onda na plato ispred Skenderije da kupim kartu za koncert (moram da priznam da su to bili Let3 i Rambo), a tapkaroš, širok ko ormar, stane pred šubu iza koje sjedi nemoćni prodavač karata, dakle kompletno je zakloni i kaže "trebal' karata?". Mislim da je suvišno pitati - kako tu bagru policija ne pohapsi? Znam, smiješan sam... Zato i jesam ovdje gdje jesam. Sarajevo je sve bliže Aziji, a sve dalje onome čemu smo osamdesetih godina prošlog vijeka stremili i nadali se. Jedina kriza koju ja priznajem je kriza kada se nema hrane i vode. Sve ostalo znači da neko nekoga tu krade i pravi budalom. Niko me ne može ubijediti da ta zemlja nema prirodnih resursa od kojih se može fino živjeti. Problem je u tome što tu svako svakoga krade, ne samo na onom političko-državnom nivou nego i među običnim ljudima, prijateljima, komšijama i kolegama.

Sporna Dijaspora
http://spornadijaspora.blogger.ba
28/09/2013 03:47